Savo Kostadinovski: „Poezija o poeziji”


Savo Kostadinovski je makedonsko-nemački dvodomni pesnik koji se knjigom „Poezija o poeziji” po prvi put javlja na srpskom jeziku u prevodu Dragice Šreder, dok je ova knjiga ranije objavljena na nemačkom, makedonskom i rumunskom jeziku. I već od prvog čitanja, vidim da će njegova knjiga, koja je i svojevrsni pesnički kredo, naići na pozitivne reakcije kako kod srpske čitalačke publike tako i kod književne kritike. Blizak evropskom duhu savremene pozije, a opet duboko vezan za poetičke tradicije svoga naroda, Savo nam u ovoj nevelikoj knjizi, koja može biti i pesnički i poetiči manifest ili pak jedan estetitčki omaž poeziji, nudi vlastite spoznaje o duhu i biću poezije koja je za njega mnogo više od svake druge vrste umetnosti.

U prološkom poetičkom eseju koji nosi naziv „Pred istinama poezije”, on nam u svega šest tačaka ili pak paragrafa otvara tajni sef sa biserima od misli koje je godinama sakupljao i beležio. Za njega je poezija „stanje duha”, „poseban jezik” i „majka umetnosti”, a sve ono što umetnik želi da kaže i može da kaže, najbolje to može da učini kroz poeziju. Poezija je za Sava Kostadinovskog, takođe, i katarza, oslobođenje duha i spremonost da se on vine  do nadnaravnih visina. On u njoj vidi savršeno biće koje je samo po sebi čudo i uvek i iznova ono čudesno svojim postojanjem priziva. Za njega je pisanje pesama šansa da pali i posrnuli čovek krene da dosegne sanjanu večnost. A pesnik stvarajući svoj maleni pesnički svet i mikrokosmos, kako ga Savo naziva, stapa se sa univezumom književnog i pesničkog jezika i time pesnik i pesma stiču šansu da se užljebljeni i prosto srasli jedno sa drugim, pretopljeni u jedno biće, u vremenima koja dolaze, nađu pred Bogom i ljudima.

Pesme Sava Kostadinovskog u ovoj zbirci pisane su slobodnim stihom, jezikom mudraca i proroka koji ne opsenari i ne mantra, već otkriva suštinu, lepotu i moć jezika da se pesmom o pesmi govori. Pesme su tema ove zbirke, ali su razmišljanja o njihovim sastavnim poetičkim delovima uronjena u najdublje ponore ljudske ovostrane i onostrane misli, i one izvađene odatle, kao biserje koje nam jednako svetli pri svakom čitanju, otkrivaju nam nas same i naše poetičke glasove kojih se nismo setili, a koje smo u pesmama o pesmama Sava Kostadinovskog prepoznali i koje ćemo nakon čitanja ove knjige poneti kao svoje. Mislim da je autor to i želeo: da nas vrati nama samima sa svešću da je svaki čovek pomalo pesnik i da svaki čovek nosi u sebi onu večanstvenu potrebu da sa što manje reči iskaže svoju suštinu, a za to je pesma oduvek bila najbolja forma.