Slobodan Panić: „Tamo gde nemiri prestaju”

Knjiga koja je pred tobom, poštovani čitaoče, pod nazivom „Tamo gde nemiri prestaju” mladog književnika i filozofa Slobodana Panića iz Pećinaca, već od prve i prološke pesme, pokazuje nam se kao nesvakidašnje štivo koje nam otvara um za percepciju nove, a stare vrste, tekstova koje smo, u ovom vremenu površnosti i agresivnih informativnih napada na našu dušu, u potpunosti zaboravili.

Knjiga se sastoji od tri celine koje je autor, po svojoj unutrašnjoj arhitekturi duše, predstavio u pisanom obliku, duboko verujući da ćemo čitanjem probuditi naše uspavane i kao drogirane potrebe za mudrošću, kao duhovnom hranom kojom ćemo lečiti naše unutrašnje biće i svom žiovotu dati novi i ojačani smisao.

Prvi ciklus tekstova nosi naziv „Vaseljenika” i sastavljen je od filozofskih maksima koje je, čitajući,  proživljavajući  i promišljajući, iznedrio duh filozofa koji vapi za istinom i spoznajom sebe i sveta u kojem živi. Savremeni čovek u trećem milenijumu  je posrnuo i pao negde na svome putu preživljavanja i proživljavanja vlastite sudbine. Slobodan Panić tog i takvog, gotovo obezličenog, čoveka želi da podigne, da ga očoveči i usmeri ga na sebe samog, na svoju egzistenciju i da mu šansu da duhovno sagleda nova prostranstva koja su i nova šansa da se izdigne iz blata u koje upao. Ovaj ciklus tekstova se čita polako i sa promišljanjem, a iz njega se mogu dobiti pouke koje snaže, leče vaspitavaju i samoosvešćuju. Slobodan Panić čoveka vraća samom sebi i uči ga kako da zaboravljena drevana znanja i mudrosti, koje on milenijumima nosi u sebi, ponovo primeni u vremenu sadašnjem koje je mudrost samspoznaje zatrpalo površnim medijskim trivijalnostima. Slobodanove maksime iz ovog ciklusa jake čine još jačim, a slabe krepe i čine da „Sve što postoji traži svoj odraz u ogledalu” i pomaže im da bolje sagledaju svoju duhovnu unutrašnju mapu, da preispitaju svoje stavove, da osnaže i preumene svoje vlastite živote.

Svoj drugi ciklus tekstova pod nazivom „Objave” Slobodan Panić počinje rečenicom „Ne trgujte svojom dušom” i dalje nastavlja da opominje čitaoce da je bolje dostojanstveno umreti, nego se, kako on kaže, „vucarati bez dostojanstva”. Koristeći stilistiku mladog i nepokolebljivog Fridriha Ničea, Slobodan Panić nam, u tekstovima koje je pisao i objavljivao na svojoj Fejsbuk stranici, najavljuje da je njegov književni junak subjekt, a nikako ne objekat i živinče kojim mogu da manipulišu kad, kako i ko hoće. On visoko podiže duhovnu rampu u svojim objavama i proročki govori svojoj generaciji, a i svim ljudima, da se bore za svoju samosvojnost i svoj identitet i da nikako ne pristanu na histerični zov gomile koja ga želi asimilovati u sebe. Za razliku od sveopšte površnosti, sladunjavosti i kiča koji proizvode raznorazni pisci i autori tekstova koji se objavljuju na Fejsu, „Objave” Slobdana Panića, a koje se tiču raznih i „večnih” tema, deluju zrelo, samouvereno, ozbiljno i one uzvisuju duh čitalaca. Navešćemo upečatljiv deo ovog ciklusa pod nazivom „Poslednja objava”:

Ovom objavom se opraštam od pisanja. Potpuno mi je jasno da većini ljudi ni malo nije stalo do Istine. Vama ne treba Istina. Vi hoćete vođu. Ja to ne mogu postati. Niko nikoga ne treba da vodi. Ako bih pristao da vas vodim, naškodio bih i sebi i drugima. Na kraju bi se to pretvorilo u čuvenu sliku: slepac vodi slepca. Ne pišem da bih okupio oko sebe novo stado ljudi. Meni takvo stado ne treba. Ja sam tu da bih vas podsetio da nosite Čoveka u sebi. Nosite neprocenjivu dragocenost. Šta ćete vi uraditi i čemu ćete se prikloniti, to ne mogu da znam. Ono što pouzdano znam je da propušteni talenat postaje nesnosno prokletstvo. Što je talenat veći, prokletstvo je nesnosnije. Neka je neisplativ i neobičan, ali uživajte u svom talentu. Ne budite svojoj podsvesti neprijatelj. Nije svejedno svakodnevno posmatrati kako zbog gluposti, ali baš zbog gluposti, odlazi u nepovrat ono što najviše vredi u nama. Postoji jedna priča u kojoj se kaže: „Posmatrajući ljude, i Đavo je pustio suzu.”

Treći ciklus tekstova u knjizi Slobodana Panića „Tamo gde nemiri prestaju” nosi naziv „Marijin spokoj” i posvećen je, kako sam autor kaže, „nekom novom vremenu”. I za razliku od prva dva ciklusa, gde je autor pomalo odski filozofičan i ozbiljan, treći je po meni zbirka aforizama gde on, često na jedan duhovit i satiričan način, komentariše protivurečnosti svakodnevice, a i samog življenja, kako ličnog tako i ljudi oko njega. Na jednom mestu autor kaže: „Jedan deo mene priznaje da sam šizofreničar, dok ostali neće ni da čuju”, gde koristeći samoironiju, pored podsmeha koji ponekad u ovom ciklusu upuće ljudima, on to čini i sa samim sobom ostajući veran svom, a i generacijama ranijih filozofa, načelu da je istina, ipak, važnija od svega.

Prateći godinama izdavačku produkciju u našem kulturološkom sazvežđu, već sada vidim da će se knjiga Slobodana Panića pod nazivom „Tamo gde nemiri prestaju” javiti kao reciklirana esencija egzistencijalističkih filozofa, koji su u mnogome uticali na razvoj duhovnog promišljanja sveta čitavog čovečanstva, i tako sublimirana na jednom mestu – na Fejsbuk stranici autora ili u štampanoj knjizi – predstavlja pravi duhovni energetski napitak koji vas može osnažiti, ojačati i učiniti dostojanstvenim da nastavite da živite svoj i samo svoj život, poštovanini čitaoče.