Sofia Magdy: Spoznavanje starog i početak života


Pred tobom je, poštovani čitaoče, roman toka svesti Sofie Magdy pod nazivom „Moj put”, knjiga koja već od prvih stranica otvara pitanja egzistencije i bitaka u savremenom svetu koji je ispunjen protivurečnostima i drugostima gde se pojedinac najednom oseća kao izgubljena čestica u svemiru.

Gde spoljašnji i materijalni svet robi i potčinjava svojoj volji pojedinca, guši, mrvi, mesi ga i oblikuje prema svojim neumitnim racionalističko, tržišno, ekonomskim i liberalnim pravilima, čineći tako od njega poslušnog živog roba koji će ispunjavati svoje radne i dnevne obaveze precizno, tačno, proračunato, sa smeškom na usnama, ali bez emocija i onih pravih i istinskih životnih sadržaja, kad se duša uznosi, a srce treperi.

Glavna junakinja u romanu „Moj put” je pedesetogodišnja poslovno i porodično ostvarena žena koja je svesna i samosvesna kako sebe tako i sveta oko sebe. Žena koja noseći u svojoj polivalentnoj prirodi mnoštvo likova i obrazina koji su krojeni prema ustaljenim vekovnim i novostvorenim obrascima, ekonomista, majka poreski obveznik itd... ali sa jednom dugo i godinama potiskivanom filozofsko-kreativnom prirodom upitanosti nad smislom svog života i egzistencije i sveta u kome živi.

Pobune protivu postojećeg stanja stvari i postojećeg života, želja da se izađe iz žrvnja svakodnevice i da se da maha duhu da krene u avanturu promišljanja i domišljanja vlastite egzistencije, kao i želje da se otvore vrata percepcije i da se duh usmeri prema nečem novom i onome što dolazi.

Junakinja živi savremeni život u savremenom građanskom i postmodernom Zagrebu, u istom onom u kome je jedan veliki Krleža promišljao i stvarao svoja najveća dela, u Zagrebu savremene glembajevštine kraj koje naša junakinja samo prolazi i ne dozvoljava da postane njenim protagonistom, već na jedan kamerni način vodi svoj tihi činovnički život, koji najednom počinje da vapi za promenom, za stavljanjem tačke na proživljeno i željom da se taj tihi, bez velikih drama, život otvori za svet drugosti, za nešto novo, poetičnije, sistematičnije, ali i kvalitativno uzbudljivije, da se oseti da živi život i da je vreme da se on veže za jednu uzvišenu ideju i smisao i da mu se preda svom snagom i silinom svog prefinjenog duha.

Na jednom mestu naša junakinja kaže:

„Većina ljudi izabire vjeru, ljubav i obitelj. Kao svoj smisao života čovjek često prihvaća svrhu koju je netko drugi postavio. Različite religije kao zaslugu za vjerovanje i odanost nadnaravnom biću, kao što su Isus, Allah, Višna i druga božanstva, obećavaju da ćemo biti spašeni nakon ovozemaljskog života.

Tada je smisao života sveden na knjigovodstvenu bilancu; za sva dobra bit ćemo nagrađeni, a za svako zlo kažnjeni. Je li smisao u vjeri?”

Dakle, kad se u jednom trenutku, u pedesetim godinama, kod naše junakinje probudi duh i kad on počne gospodariti čitavim njenim bićem, tada se otvara mnoštvo pitanja vezano za samu egzistenciju pojedinca, koji godinama stopljen sa svetom i okruženjem najednom ulazi u višu sferu i u promišljanje večnih tema života i smrti, ljubavi i mržnje, duha i materije i najednom čini da se naša junakinja uzdiže i nadrasta stereotipe i o njima počinje da govori i da ih promišlja na jedan kritički način.

Knjigu „Moj put” shvatam kao autoportret duše same autorke. Ona i ne želi u svome tekstu da bude nešto i neko drugi, ona se na jedan tihi i mudrački način ophodi prema svetu, kako prema onom koji je okružuje tako i onom u sebi. Ona dopušta radoznalost svome duhu da se, otvarajući večne teme i pitanja, usmeri ka samospoznajnom otkrovenju same sebe i žudi da samoj sebi kaže: Ja jesam. Pisanje je tu tek usputni oslonac i štap za poštapanje na tom strmom putu kako bi se sredile misli, kako bi se pomoglo sećanju, kako bi se odvajao tekst i ono što je promišljeno od onog što je ostalo još da se promišlja. Metode kojima Sofia Magdy to čini pisanjem su spontane, iskrene i dnevničko ispovedne i životne. Naša autorka ne lamentira ni nad životom ni nad sudbinom, ona svemu prilazi sa pažnjom i poštovanjem promatra, analizira i zaključuje. Ako nam i treba da promišljamo život, onda nam je naš najbolje da promislimo i domislimo kako bi upućujući se u njega otkrili i ono što nam može pomoći da proživimo i preživimo "Mučninu" koja nas opseda, ali i da bismo je prevazišli i našli se na čistini kao svoji na svome, kao čovek među ljudima, kao neko ko sa strane promatra, kao kroz špijunku, svet nalik Sartrovom Gecu  i kao neko ko vidi da je unutra sve na svome mestu, a da ne pita ni za svrhu ni za razlog zašto je tamo.

Naša junakinja je puna pitanja i svesna je da za sebe ima jedino budućnost koja je neizvesna, ali u toj neizvesnosti i želji da se ona  predvidi i jeste čar, a to je ujedno i svrha svakodnevnog postojanja.

U želji da spozna i razotkrije sebe, da skine maske koje su nametnute društvenim odgojem, naša junakinja otvara sloj po sloj svoje ličnosti, otkriva nesvesne i sanjane odnose sa dragim ljudima i potom ih sublimira u svojoj priči doslikavajući segment po segment autoportreta duše koja uviđa svu trošnost i površnost hedonističkog pristupa životu. Otkriva sve zablude onih koji su svikli sa tom i takvom papazjanijom gde se ličnost zamenjuje za užitak, a duša sugestivnim papagajskim ponavljanjem reklama sa TV-a koje oponašaju sreću.

Svoju junakinju naša autorka pušta kroz pripovedanje da otkriva i razotkriva svet, ali je vraća i u prošlost, u detinjstvo, u mladost, u vreme kad se osvajala lična sloboda, kad su plamtele vatre mladosti, kad se želja za radošću nadnosila nad razumom i kad je ovladavao njime, vodeći je putevima i stranputicama života, koji se talasao pred mladom devojkom i ženom kao prelepo žitno polje u sunčanom danu.

Potrošena velika suma života probudila je u našoj junakinji želju za promenom, ali i želju da se nauči ono što se u mladosti propustilo u vremenima kad se život prigrlio u svetu koji je tada, pored toga što je bio jedini moguć, bio i najlepši od svih drugih svetova.

Učenje i putovanja daju drugačiji smisao čoveku u zrelim godinama nego u mladosti. A odvojenost od kuće i prelazak i življenje u drugoj, u jezičkoj i nacionalnoj kulturi i strukturi društva, otvorili su mnoštvo razgovora sa dušom i sa životom naše junakinje.

U preplitanju promišljanja doživljaja koji teku u sadašnjosti i onih koju su se zbili u prošlosti, junakinja romana „Moj put” Sofie Magdy nam u jednom lepom manirističkom tonu slika, sa velikom jezičkom pažnjom i odmerenošću, ljude prilike događaje, a u svom tom kolopletu, mi se kao čitaoci nalazimo kao u udobnoj filmskoj dvorani u kojoj prisustvujemo jedinstvenoj projekciji jedne životne priče, koja je melanholično i egzistencijalistički i samospoznajno intonirana. Obraćanje direktno nama u prvom licu i u ispovednom tonu, bez trunke patetike, čini da priča junakinje Sofie Magdy i njenog književnog subjekta bude uverljiva, pristupačna, životna, a tako nežno i suptilno ispričana da nam smenjivanje prošlosti, sadašnjosti i njihova tiha promišljanja čine interesovanje sve većim i jačim. Junakinja nas svojom pričom vodi, ali ne pretenciozno u želji da nas očara svojim životom, već onako skromno, odmereno, ljudski, ne skrivajući grehe iz mladosti, niti zablude koje je nametalo vreme u rasponu od poslednjih više od četrdeset godina, koliko se u ovom autoportretu duše govori.

Na jednom mestu, citirajući Miroslava Antića, autorka nam kaže:

„Menjam se od mene do mene, i opet od mene do mene, i u svakoj toj promjeni nekakav drugi ja prestaje iz začetka i začinje se iz prestanka, dok korača u gomili sa bezbroj svojih tajnovitih i neslućenih bića. Onda se dižem u zrak i lepršam nad prostorom, presvlačim krljušt vjetra. U kakav kosmos da zurim kad sam ja taj kosmos.”

Naziv romana „Moj put” savršeno odgovara ispovednom sižeu koji je pred tobom, poštovani čitaoče. On nam otvara mnoštvo asocijacija, počev od onih taoističkih, preko onih novozavetnih hrišćanskih, a takođe nas vodi do asocijacije na Berđajeva, a ujedno i na Sartrovske i Kamijeve zapise koji govore o putu stvaraoca i gde on dolazi do jedne tačke u životu, kad se dešava preobraženje, i kad se čitav život sastavlja u jednoj tački, i kad se dešava spoznaja kako empirijska tako i duhovna, i kad se u čovekovoj egzistenciji otvori jedan novi put gde on, oslobođen prtljage prošlosti, oseti da je dobio duhovna krila i da može njima leteti prostranstvima kroz vremena koja dolaze.

Ovo je roman prvenac Sofie Magdy, hrvatske spisateljice, koja nema pretenziju da preterano eksperimentiše sa stilom, koliko je želela da ispriča jednu snažnu iskrenu priču o sudaru žene na pragu pedesetih godina sa samom sobom, sa željom da se sačuva vlastito dostojanstvo u svetu koji je već odavno posrnuo i pao u kalež i blato pohlepe, promiskuiteta, kriminala i loših i lažljivih politika.
Roman „Moj put” daje nadu da nije sve propalo i kad sve propalo je. Govori nam i uči nas da smo još uvek, ma kako to zvučalo grubo i prokazano, vlasnici svojih života i da možemo, ako ništa drugo, ono bar kontrolisati svoju sudbinu, govori nam da živeti znači menjati i prihvatati nove izazove našeg srca i naše duše.