Pred tobom je, poštovani
čitaoče, roman toka svesti Sofie Magdy pod nazivom „Moj put”, knjiga koja već
od prvih stranica otvara pitanja egzistencije i bitaka u savremenom svetu koji
je ispunjen protivurečnostima i drugostima gde se pojedinac najednom oseća kao
izgubljena čestica u svemiru.
Gde spoljašnji i materijalni
svet robi i potčinjava svojoj volji pojedinca, guši, mrvi, mesi ga i oblikuje
prema svojim neumitnim racionalističko, tržišno, ekonomskim i liberalnim
pravilima, čineći tako od njega poslušnog živog roba koji će ispunjavati svoje
radne i dnevne obaveze precizno, tačno, proračunato, sa smeškom na usnama, ali
bez emocija i onih pravih i istinskih životnih sadržaja, kad se duša uznosi, a
srce treperi.
Glavna junakinja u romanu „Moj
put” je pedesetogodišnja poslovno i porodično ostvarena žena koja je svesna i
samosvesna kako sebe tako i sveta oko sebe. Žena koja noseći u svojoj
polivalentnoj prirodi mnoštvo likova i obrazina koji su krojeni prema
ustaljenim vekovnim i novostvorenim obrascima, ekonomista, majka poreski
obveznik itd... ali sa jednom dugo i godinama potiskivanom
filozofsko-kreativnom prirodom upitanosti nad smislom svog života i
egzistencije i sveta u kome živi.
Pobune protivu postojećeg
stanja stvari i postojećeg života, želja da se izađe iz žrvnja svakodnevice i
da se da maha duhu da krene u avanturu promišljanja i domišljanja vlastite
egzistencije, kao i želje da se otvore vrata percepcije i da se duh usmeri
prema nečem novom i onome što dolazi.
Junakinja živi savremeni život
u savremenom građanskom i postmodernom Zagrebu, u istom onom u kome je jedan
veliki Krleža promišljao i stvarao svoja najveća dela, u Zagrebu savremene
glembajevštine kraj koje naša junakinja samo prolazi i ne dozvoljava da postane
njenim protagonistom, već na jedan kamerni način vodi svoj tihi činovnički
život, koji najednom počinje da vapi za promenom, za stavljanjem tačke na
proživljeno i željom da se taj tihi, bez velikih drama, život otvori za svet
drugosti, za nešto novo, poetičnije, sistematičnije, ali i kvalitativno
uzbudljivije, da se oseti da živi život i da je vreme da se on veže za jednu
uzvišenu ideju i smisao i da mu se preda svom snagom i silinom svog prefinjenog
duha.
Na jednom mestu naša junakinja kaže:
„Većina ljudi izabire vjeru,
ljubav i obitelj. Kao svoj smisao života čovjek često prihvaća svrhu koju je
netko drugi postavio. Različite religije kao zaslugu za vjerovanje i odanost
nadnaravnom biću, kao što su Isus, Allah, Višna i druga božanstva, obećavaju da
ćemo biti spašeni nakon ovozemaljskog života.
Tada je smisao života sveden na knjigovodstvenu
bilancu; za sva dobra bit ćemo nagrađeni, a za svako zlo kažnjeni. Je li smisao
u vjeri?”
Dakle, kad se u jednom
trenutku, u pedesetim godinama, kod naše junakinje probudi duh i kad on počne
gospodariti čitavim njenim bićem, tada se otvara mnoštvo pitanja vezano za samu
egzistenciju pojedinca, koji godinama stopljen sa svetom i okruženjem najednom
ulazi u višu sferu i u promišljanje večnih tema života i smrti, ljubavi i
mržnje, duha i materije i najednom čini da se naša junakinja uzdiže i nadrasta
stereotipe i o njima počinje da govori i da ih promišlja na jedan kritički
način.
Knjigu „Moj put” shvatam kao
autoportret duše same autorke. Ona i ne želi u svome tekstu da bude nešto i
neko drugi, ona se na jedan tihi i mudrački način ophodi prema svetu, kako
prema onom koji je okružuje tako i onom u sebi. Ona dopušta radoznalost svome
duhu da se, otvarajući večne teme i pitanja, usmeri ka samospoznajnom
otkrovenju same sebe i žudi da samoj sebi kaže: Ja jesam. Pisanje je tu
tek usputni oslonac i štap za poštapanje na tom strmom putu kako bi se sredile
misli, kako bi se pomoglo sećanju, kako bi se odvajao tekst i ono što je
promišljeno od onog što je ostalo još da se promišlja. Metode kojima Sofia
Magdy to čini pisanjem su spontane, iskrene i dnevničko ispovedne i životne.
Naša autorka ne lamentira ni nad životom ni nad sudbinom, ona svemu prilazi sa
pažnjom i poštovanjem promatra, analizira i zaključuje. Ako nam i treba da
promišljamo život, onda nam je naš najbolje da promislimo i domislimo kako bi
upućujući se u njega otkrili i ono što nam može pomoći da proživimo i preživimo
"Mučninu" koja nas opseda, ali i da bismo je prevazišli i našli se na
čistini kao svoji na svome, kao čovek među ljudima, kao neko ko sa strane
promatra, kao kroz špijunku, svet nalik Sartrovom Gecu i kao neko ko vidi
da je unutra sve na svome mestu, a da ne pita ni za svrhu ni za razlog zašto je
tamo.
Naša junakinja je puna pitanja
i svesna je da za sebe ima jedino budućnost koja je neizvesna, ali u toj
neizvesnosti i želji da se ona predvidi i jeste čar, a to je ujedno i
svrha svakodnevnog postojanja.
U želji da spozna i razotkrije
sebe, da skine maske koje su nametnute društvenim odgojem, naša junakinja
otvara sloj po sloj svoje ličnosti, otkriva nesvesne i sanjane odnose sa dragim
ljudima i potom ih sublimira u svojoj priči doslikavajući segment po segment
autoportreta duše koja uviđa svu trošnost i površnost hedonističkog pristupa
životu. Otkriva sve zablude onih koji su svikli sa tom i takvom papazjanijom
gde se ličnost zamenjuje za užitak, a duša sugestivnim papagajskim ponavljanjem
reklama sa TV-a koje oponašaju sreću.
Svoju junakinju naša autorka
pušta kroz pripovedanje da otkriva i razotkriva svet, ali je vraća i u
prošlost, u detinjstvo, u mladost, u vreme kad se osvajala lična sloboda, kad
su plamtele vatre mladosti, kad se želja za radošću nadnosila nad razumom i kad
je ovladavao njime, vodeći je putevima i stranputicama života, koji se talasao
pred mladom devojkom i ženom kao prelepo žitno polje u sunčanom danu.
Potrošena velika suma života
probudila je u našoj junakinji želju za promenom, ali i želju da se nauči ono
što se u mladosti propustilo u vremenima kad se život prigrlio u svetu koji je
tada, pored toga što je bio jedini moguć, bio i najlepši od svih drugih
svetova.
Učenje i putovanja daju
drugačiji smisao čoveku u zrelim godinama nego u mladosti. A odvojenost od kuće
i prelazak i življenje u drugoj, u jezičkoj i nacionalnoj kulturi i strukturi
društva, otvorili su mnoštvo razgovora sa dušom i sa životom naše junakinje.
U preplitanju promišljanja
doživljaja koji teku u sadašnjosti i onih koju su se zbili u prošlosti,
junakinja romana „Moj put” Sofie Magdy nam u jednom lepom manirističkom tonu
slika, sa velikom jezičkom pažnjom i odmerenošću, ljude prilike događaje, a u
svom tom kolopletu, mi se kao čitaoci nalazimo kao u udobnoj filmskoj dvorani u
kojoj prisustvujemo jedinstvenoj projekciji jedne životne priče, koja je
melanholično i egzistencijalistički i samospoznajno intonirana. Obraćanje
direktno nama u prvom licu i u ispovednom tonu, bez trunke patetike, čini da
priča junakinje Sofie Magdy i njenog književnog subjekta bude uverljiva,
pristupačna, životna, a tako nežno i suptilno ispričana da nam smenjivanje
prošlosti, sadašnjosti i njihova tiha promišljanja čine interesovanje sve većim
i jačim. Junakinja nas svojom pričom vodi, ali ne pretenciozno u želji da nas
očara svojim životom, već onako skromno, odmereno, ljudski, ne skrivajući grehe
iz mladosti, niti zablude koje je nametalo vreme u rasponu od poslednjih više
od četrdeset godina, koliko se u ovom autoportretu duše govori.
Na jednom mestu, citirajući
Miroslava Antića, autorka nam kaže:
„Menjam se od mene do mene, i
opet od mene do mene, i u svakoj toj promjeni nekakav drugi ja prestaje iz
začetka i začinje se iz prestanka, dok korača u gomili sa bezbroj svojih
tajnovitih i neslućenih bića. Onda se dižem u
zrak i lepršam nad prostorom, presvlačim krljušt vjetra. U kakav kosmos da
zurim kad sam ja taj kosmos.”
Naziv romana „Moj put” savršeno
odgovara ispovednom sižeu koji je pred tobom, poštovani čitaoče. On nam otvara
mnoštvo asocijacija, počev od onih taoističkih, preko onih novozavetnih
hrišćanskih, a takođe nas vodi do asocijacije na Berđajeva, a ujedno i na
Sartrovske i Kamijeve zapise koji govore o putu stvaraoca i gde on dolazi do
jedne tačke u životu, kad se dešava preobraženje, i kad se čitav život
sastavlja u jednoj tački, i kad se dešava spoznaja kako empirijska tako i
duhovna, i kad se u čovekovoj egzistenciji otvori jedan novi put gde on,
oslobođen prtljage prošlosti, oseti da je dobio duhovna krila i da može njima
leteti prostranstvima kroz vremena koja dolaze.
Ovo je roman prvenac Sofie
Magdy, hrvatske spisateljice, koja nema pretenziju da preterano eksperimentiše
sa stilom, koliko je želela da ispriča jednu snažnu iskrenu priču o sudaru žene
na pragu pedesetih godina sa samom sobom, sa željom da se sačuva vlastito
dostojanstvo u svetu koji je već odavno posrnuo i pao u kalež i blato pohlepe,
promiskuiteta, kriminala i loših i lažljivih politika.
Roman
„Moj put” daje nadu da nije sve propalo i kad sve propalo je. Govori nam i uči
nas da smo još uvek, ma kako to zvučalo grubo i prokazano, vlasnici svojih
života i da možemo, ako ništa drugo, ono bar kontrolisati svoju sudbinu, govori
nam da živeti znači menjati i prihvatati nove izazove našeg srca i naše duše.