Stvarna si, a na pesmu ličiš

Iz podzemlja duše
kao iz bunara
čupam zapuštene
oznojane i memljive
najlepše reči
Perem ih u očima
bistrim od omame
jutarnjom rosom
Brišem ih krikom
ljubavi sećanja
što se noću
sa snohvaticom
javlja
Vezujem štrik
od baruta strasti
što tuče  poput
topova u krvi
vojničkoj
Kačim ih
između dana i noći
Sušim na vetru
što preti da ih oduva
Peglam ih emotivnom
infuzijom
pre darivanja tebi
Što stvarna si
a na pesmu ličiš