ŠEST LJUDI ISPRED OPTIKE
STOJI
Ulica Nika Miljanića, zgrade Vračara,
Davno tu Optika
bješe, možda prije trideset ljeta,
Ostade samo ime da se vuče kao sjeta.
Na trotoaru ispred i stepeništu, vječito postava stara.
Počeli su tu da stoje sa petnaest i
manje, a već im je prošla pedeseta.
Šest ljudi ispred Optike
stoji…
Da l’ svoje dane il’ dane grada broji,
Za kibicovanje pogodno mjesto, djelić prometnog trotoara,
Generacije gradskih djevojaka prođoše, mnoge simpatije
bijahu i odoše…
Nerazdvojna osta družina stara,
Svakodnevno sa bocom piva, il’ ruku u rukavima,
Po svim
godišnjim dobima, žegama i vjetrinama, vječito pričajući sa istim žarom,
O svemu budućem, sadašnjem i starom.
Šest ljudi ispred Optike
stoji…
Svoje dane, i dane grada broji.
Vremena se izmijeniše mnoga, što poznavahu il’ ne
poznavahu boga,
Velike politike i državne zajednice mnoge,
A njih ne zabolješe noge…
Grad se olinjao, počeo da propada, a
i oni da sijede.
Ništa ih pomjeriti ne može, ni
blagostanja, a čini se, ni bijede.
Šest ljudi ispred Optike
stoji…
Sive dane, il’ rane grada broji.
Ispričali su, u stajanju, zbilje, pa nadanja i snove,
Prebirajući sjećanja i kujući planove
Nove.
Na papiru, bili bi to romani.
Još uvjek skupa, a sve više sami,
Idu dani…
Šest ljudi stojički ispred Optike stoji.
Čini se, ničeg se, pa ni prolaznosti, ne boji.
Iz knjige VIŠEGLASJE: Zbornik odabranih pesama 6. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala
Više o knjizi:
