BOG NE RAZUMIJE LJUBAV
Odričem se vječnosti
tražeći trenutke vječno zagrljenih
na mostovima Petrograda,
na mostovima Petrograda,
da se prisjetim sebe kroz suze
prije par hiljada godina
mali ribarski čamac pun sna,
na Nevi i ti,
i moje ruke i čete nježnosti
što ka ljubavi, po tebi puze.
Hiljade mostova i snova koji ne postoje
u našim očima rastu noću,
spajajući narode i Bogove,
u bar jedan život koji razumije maštu,
u bar jedan lijek
za neizliječivu Jesenjinovu samoću,
u bar jednu molitvu koja je dovoljna
da se razumijemo zauvijek.
Ujutru i uveče ruže zamirišu
na bajke o slobodi
koje se u Rusiji još dušom pišu,
i milioni ljudi nose te bajke u rukama,
kao baklje života.
Milioni ljudi koji ne vjeruju u Boga
ali vjeruju u hod po vodi
preko jezera Ladoga,
vjeruju da milioni očiju
što jednom ljubavlju zajedno plamte
mogu da te, na zemlju i na nebo vrate,
kad se vjeruje u druga.
A u sumrak,
skrivene ćoškove i najveće bulevare
i te ruže s mirisom slobode,
pijanci okupaju u ludu, rusku ljubav,
svojim mokrim očima kao mokrim krilima
ptica, zarobljenih na nekom drugom svijetu,
uz šapat – Dragi moj rode,
Slovenska duša još ono Nešto ima.
Bog ne razumije tu ljubav
kao mokre, plave oči djevojaka koje čitaju
Bojaševa i Pelevina u metrou
Između Nevskog i Pionirskaje,
veliki slavoluci na ulazima u dušu grada
kao velika očekivanja što pitaju,
gdje su heroji zbog kojih se srce ne kaje,
i ona nježnost što biva dosadna
ako se zbog nje ne umire.
ako se zbog nje ne umire.
Ne pitaj nikad koliko košta ta nježnost
sa nečijeg srca, otpali smo na prvoj probi,
i prvi znaci nerazumjevanja ljubavi
bili su uvijek
ruski romani razbacani po sobi,
i vodka u ponoć bez leda,
i duga tišina poslije prvog poljupca,
jer već je hladno kad drhtiš
nad Tučkovim mostom
pišući o ljubavi, kao o istini
koja se rijetko sreće i spominje,
jer davno je sve to rekao, grof Tolstoj.
Kad te povedem u lavirinte sreće
Zaboravi klupko, savjest i mrvice,
duša nazad neće
iz zagrljaja u kojem nježnost škripi,
i sva se od prevelike želje puši,
želim da zbog nas Boga boli u duši
jer ne razumije ovo slovensko srce.
Sramota me,
pred spomenikom Puškina,
pred kućom u kojoj je učio,
na mjestu gdje su su mu oči
vječno ranjene
ostale pune ponosa i dima,
u ulici u kojoj je zaista
ljubio,
sramota me što sam ikada mislio
da nešto više iznad ljubavi ima,
da je za ljubav potrebno nešto
više sem žene.
Iz knjige VIŠEGLASJE: Zbornik odabranih pesama 6. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala
Više o knjizi:
