Najbolje godine



Književnost svakako zaslužuje moje najbolje preostale godine za sebe. Ona mi daje prostor kroz svoje unutrašnje biće da budem raskalašan i živim više života u isto isto vreme, uprkos škrtosti sredine koja me je dala. Svi moji postupci, svo moje življenje nosi oreol subina pisaca, prvo onih čije sam ja ishodište kroz moja dela, a potom onih koji dolaze i koji će kroz ono što napišu biti moje ishodište. Sve se ukršta: i sudbina pisca, i njegovo delo, i njegova tradicija, i tradicija kojoj on prethodi, i dobro i zlo. Vremena i događaji se prelamaju u jednoj tačci: i emocije, i racionalni maljevi prostakluka koji me u svakodnevici poput bačene kiseline svakodnevno narizaju i tuku stvarajući mi rane i plihove na duši koje samo stvaralaštvom mogu da izlečim i da izvidam. Život koji živim, u ma kom obliku, je najsavršeniji svet za mene kao pisca koji je srastao sa onim što živi i stvara i koji izrasta iz stvorenog i u stvorenom. Hoću da verujem da me književnost koju stvaram u potpunosti zaslužuje i ja joj se predajem sa svešću da čitav moj stvarni i duhovni život samo kroz nju doživljavaju rasplet i trajanje u vremenima budućim.