Zavičajne slike su nešto što nas prati kroz čitav
život. One su naše prvo pamćenje koje svesno, ili pak, nesvesno, nosimo
u sebi kroz čitav život. One su tu, nezavisno od toga da li živimo u njemu ili ne.
One žive u nama, i mi ih uvek potežemo i vraćamo sećanjem u svest, uvek
kad nam u stvarnom životu nešto zaškripi, ili kad u samoći želimo sebi, u sebi,
da izazovemo prijatnost sećanja na događaje i ljude koji su oduvek bili naši i samo
naši, a ujedno i kolorit blagosti, lepote i nežnosti kojim bojimo svoja sećanja
da lakše i bezbolnije proživljavamo svakodnevicu drugog desetleća trećeg milenija, koja
u svom turbo haotičnom rijaliti šou i tabloidnom iskrivljenom ogledalu želi da se
u našem vlastitom životu osetimo kao ništice.
To je na tako divan način otkrila i naša poznata novosadska
autorka trećeg doba gospođa Milka Tomić, kad nas je u svojoj knjizi „Staparsko-somborski
mozaik”, a i u prvoj priči ove knjige koja nosi naziv „Staparska pustara”, vratila
čitavo stoleće u nazad, kad se sporije išlo a lakše stizalo, kad se više živelo
nego proživljavalo, kad su ljudi bili nekako čestitiji, bolji, i
kad je postojalo više nade u vremena buduća. A sama autorka nam na početku knjige kaže: „Kada
sam počela da pišem „Staparsko-somborski mozaik”, prvo sam rešila da pišem samo
o Staparskoj pustari. Nisam očekivala da ću naići na toliko povezanih stvari, neverovatno
različitih i neočekivanih, ali vrlo lepih. Morala sam preskakati događaje, htela
ili ne...”
Po završetku Velikog rata, nova država, Kraljevina
SHS, je za zasluge Staparcima dodeljivala zemlju tada konfiskovane
veleposedničke ugarske porodice Semze, a oni su, kako je zemlja bila daleko od sela,
na toj zemlji gradili salaše, i tako je nastala Staparska pustara
koju naša autorka svojim sećanjem, za nas, svoje čitaoce, ponovo oživljava kako
bi nam otkrila svu lepotu, čar, a i muku života u onom vremenu. Jedan deo ljudi, doseljenika,
je bio useljen u bivše biroške prostorije veleposedničke porodice. Autorka nam, pripovedajući,
onako neposredno i lično, otvara i slike svog sećanja na život u Staparskoj pustari
koja je vremenom dobijala sve socijalne atribute jedne novonaseljene zajednice,
ali nam autorka otvara i galeriju likova koji su pripovedaču pričali o životu u
Stapaskoj pustari. Tu je karakterističan Ljuba, a potom Seša, autorkina rođaka koju
život i sudbina nisu nimalo milovali, ali ona uprkos svemu gazi devedeset i treću.
Milka Tomić nam u ovoj priči filuje red priče o životu i zanatima, o
školi, učitelju, a red životne sudbine Seše, ili pa nekog
dugog, a onda i red svog sećanja. Salaši na Staparskoj pustari su ovekovečeni na slikama Save
Stojkova, i nije slučajno da su one postale toliko popularne u svojoj
jednostavnosti i rustikalnosti koja osvaja lepotom.
Prateći život ljudi iz staparske kolonije, autorka
nam otvara i slike iz svog detinjstva: kad su salašari dolazili jednom nedeljno
u Stapar na pijacu, i kad su navraćali u radnju kod njenog oca da kupuju papuče.
Događaji u ovoj priči se brzo, kao na flmskom platnu, u Milkinom pripovedanju, smenjuju,
tako da imamo utisak da gledamo ubrzano pušteni film jedne epohe, gde
se, tek na trenutak, on pušta da ide normalnom brzinom, i tu nam se
dešavaju prelepi opisi, ili pak, dijalozi, njenih protagonista.
Ova priča je spoj dokumentarnosti, etnologije, istorije, ličnih, ali i impresija
njenih junaka. Autorka nas je uvela u jednu od svojih stilistički najsloženijih
priča, tako da prosto dobijamo utisak da se radi o namernim formalnim iskliznućima, što
čini ovu priču stilistički još zanimljivijom.
I pri samom kraju ove moje impresije novom knjigom
Milke Tomić pod nazivom „Staparsko-somborski mozaik” dodao bih reči same autorke
kao završni konac na ovom prelepom književnom i ljudskom vezu naše i vaše Milke
Tomić:
„Ne znam šta me navelo da napišem ovu kratku zabelešku
o Staparskoj pustari, nekadašnjem Staparu i Somboru, porodici Semze, Dunđerskim,
Lazi Kostiću i nekadašnjim davnim, možda i zaboravljenim zbivanjima u Staparu
i Somboru. Nekako je sve povezano. Verovatno me navela velika nostalgija za Staparom
iz kojeg sam otišla još skoro kao dete u Sombor, i vraćala se, i vraćala dok nije
došlo vreme da više ne mogu da se vraćam. Zato se u mislima često vraćam u sve vezano
za Stapar, vezano za naše detinjstvo, kada smo se i bez igračaka znali lepo igrati,
trčati prašnjavim ulicama i jesti dudove, naročito posle kiše.”
Druga priča u knjizi „Staparsko-somborski mozaik”
nosi nazi „U tem Somboru” po istoimenoj i veoma popularnoj pesmi koja se poslednjih
stotinak godina sa jednakom strašću peva, ne samo u Somboru, Bačkoj i Vojvodini,
već na čitavom prostoru bivše nam zajedničke domovine Jugoslavije.
U ovoj priči Milka nam, kao nikada do sada, na jedan
poetski način priča svoju, do sada, možda, najlepšu, ljubavnu priču o ljubavi Nadice
i Milana, o intrigi koju prave Milanova majka i komšinica „taloškinja” Rajka, o
Nadičinom bolu, o tome kako je srela starog prijatelja Branka, a onda se iznova
zaljubila, udala, rodila decu i našla svoju sreću, dok je Milan zajedno sa Rajkom,
bez dece, živeo svoj tužni i nesrećni život. I ova, kao i sve Milkine ljubavne priče,
nam pokazuju da ljubav, iskrenost i dobrota uvek pobeđuju i da one uvek nalaze put
za zajedničku sreću onih koji u njih veruju i na njima vredno rade.
Čitava jedna epoha je kompresovana i sabijena u „Staparsko-somborski
mozaik”. Milka Tomić je učinila da život, u svim svojim mnogolikostima, kroz
ovu knjigu trijumfuje,
da se iskazuje na različite načine i da nas tera da je čitamo još jednom i iznova.
Ja sam, kao dosadašnji urednik i čitalac svega
onoga što je Milka Tomić do sada napisala, sklon da kažem
da joj je ova knjiga pravo lično remek-delo koje nam ostavlja za vremena buduća
i za potomstvo.
Još jednom sve čestitke našoj autorki, baki sa duhom
gimnazijalke, Milki Tomić.