Milka Tomić: „Staparsko-somborski mozaik”

Zavičajne slike su nešto što nas prati kroz čitav život. One su naše prvo pamćenje koje svesno, ili pak, nesvesno, nosimo u sebi kroz čitav život. One su tu, nezavisno od toga da li živimo u njemu ili ne. One žive u nama, i mi ih uvek potežemo i vraćamo sećanjem u svest, uvek kad nam u stvarnom životu nešto zaškripi, ili kad u samoći želimo sebi, u sebi, da izazovemo prijatnost sećanja na događaje i ljude koji su oduvek bili naši i samo naši, a ujedno i kolorit blagosti, lepote i nežnosti kojim bojimo svoja sećanja da lakše i bezbolnije proživljavamo svakodnevicu drugog desetleća trećeg milenija, koja u svom turbo haotičnom rijaliti šou i tabloidnom iskrivljenom ogledalu želi da se u našem vlastitom životu osetimo kao ništice.

To je na tako divan način otkrila i naša poznata novosadska autorka trećeg doba gospođa Milka Tomić, kad nas je u svojoj knjizi „Staparsko-somborski mozaik”, a i u prvoj priči ove knjige koja nosi naziv „Staparska pustara”, vratila čitavo stoleće u nazad, kad se sporije išlo a lakše stizalo, kad se više živelo nego proživljavalo, kad su ljudi bili nekako čestitiji, bolji, i kad je postojalo više nade u vremena buduća. A sama autorka nam na početku knjige kaže: „Kada sam počela da pišem „Staparsko-somborski mozaik”, prvo sam rešila da pišem samo o Staparskoj pustari. Nisam očekivala da ću naići na toliko povezanih stvari, neverovatno različitih i neočekivanih, ali vrlo lepih. Morala sam preskakati događaje, htela ili ne...”

Po završetku Velikog rata, nova država, Kraljevina SHS, je za zasluge Staparcima dodeljivala zemlju tada konfiskovane veleposedničke ugarske porodice Semze, a oni su, kako je zemlja bila daleko od sela, na toj zemlji gradili salaše, i tako je nastala Staparska pustara koju naša autorka svojim sećanjem, za nas, svoje čitaoce, ponovo oživljava kako bi nam otkrila svu lepotu, čar, a i muku života u onom vremenu. Jedan deo ljudi, doseljenika, je bio useljen u bivše biroške prostorije veleposedničke porodice. Autorka nam, pripovedajući, onako neposredno i lično, otvara i slike svog sećanja na život u Staparskoj pustari koja je vremenom dobijala sve socijalne atribute jedne novonaseljene zajednice, ali nam autorka otvara i galeriju likova koji su pripovedaču pričali o životu u Stapaskoj pustari. Tu je karakterističan Ljuba, a potom Seša, autorkina rođaka koju život i sudbina nisu nimalo milovali, ali ona uprkos svemu gazi devedeset i treću. Milka Tomić nam u ovoj priči filuje red priče o životu i zanatima, o školi, učitelju, a red životne sudbine Seše, ili pa nekog dugog, a onda i red svog sećanja. Salaši na Staparskoj pustari su ovekovečeni na slikama Save Stojkova, i nije slučajno da su one postale toliko popularne u svojoj jednostavnosti i rustikalnosti koja osvaja lepotom.

Prateći život ljudi iz staparske kolonije, autorka nam otvara i slike iz svog detinjstva: kad su salašari dolazili jednom nedeljno u Stapar na pijacu, i kad su navraćali u radnju kod njenog oca da kupuju papuče. Događaji u ovoj priči se brzo, kao na flmskom platnu, u Milkinom pripovedanju, smenjuju, tako da imamo utisak da gledamo ubrzano pušteni film jedne epohe, gde se, tek na trenutak, on pušta da ide normalnom brzinom, i tu nam se dešavaju prelepi opisi, ili pak, dijalozi, njenih protagonista. Ova priča je spoj dokumentarnosti, etnologije, istorije, ličnih, ali i impresija njenih junaka. Autorka nas je uvela u jednu od svojih stilistički najsloženijih priča, tako da prosto dobijamo utisak da se radi o namernim formalnim iskliznućima, što čini ovu priču stilistički još zanimljivijom.

I pri samom kraju ove moje impresije novom knjigom Milke Tomić pod nazivom „Staparsko-somborski mozaik” dodao bih reči same autorke kao završni konac na ovom prelepom književnom i ljudskom vezu naše i vaše Milke Tomić:

„Ne znam šta me navelo da napišem ovu kra­tku zabelešku o Staparskoj pustari, nekada­šnjem Staparu i Somboru, porodici Semze, Dunđerskim, Lazi Kostiću i nekadašnjim da­vnim, možda i zaboravljenim zbivanjima u Sta­paru i Somboru. Nekako je sve povezano. Ve­ro­vatno me navela velika nostalgija za Sta­parom iz kojeg sam otišla još skoro kao dete u Sombor, i vraćala se, i vraćala dok nije došlo vreme da više ne mogu da se vraćam. Zato se u mislima često vraćam u sve vezano za Stapar, vezano za naše detinjstvo, kada smo se i bez igračaka znali lepo igrati, trčati prašnja­vim ulicama i jesti dudove, naročito posle ki­še.”

Druga priča u knjizi „Staparsko-somborski mozaik” nosi nazi „U tem Somboru” po istoimenoj i veoma popularnoj pesmi koja se poslednjih stotinak godina sa jednakom strašću peva, ne samo u Somboru, Bačkoj i Vojvodini, već na čitavom prostoru bivše nam zajedničke domovine Jugoslavije.

U ovoj priči Milka nam, kao nikada do sada, na jedan poetski način priča svoju, do sada, možda, najlepšu, ljubavnu priču o ljubavi Nadice i Milana, o intrigi koju prave Milanova majka i komšinica „taloškinja” Rajka, o Nadičinom bolu, o tome kako je srela starog prijatelja Branka, a onda se iznova zaljubila, udala, rodila decu i našla svoju sreću, dok je Milan zajedno sa Rajkom, bez dece, živeo svoj tužni i nesrećni život. I ova, kao i sve Milkine ljubavne priče, nam pokazuju da ljubav, iskrenost i dobrota uvek pobeđuju i da one uvek nalaze put za zajedničku sreću onih koji u njih veruju i na njima vredno rade.

Čitava jedna epoha je kompresovana i sabijena u „Staparsko-somborski mozaik”. Milka Tomić je učinila da život, u svim svojim mnogolikostima, kroz ovu knjigu trijumfuje, da se iskazuje na različite načine i da nas tera da je čitamo još jednom i iznova.

Ja sam, kao dosadašnji urednik i čitalac svega onoga što je Milka Tomić do sada napisala, sklon da kažem da joj je ova knjiga pravo lično remek-delo koje nam ostavlja za vremena buduća i za potomstvo.

Još jednom sve čestitke našoj autorki, baki sa duhom gimnazijalke, Milki Tomić.