O svakidašnjim i blagdašnjim rečima

Jezik je čudo božije sastavljeno od reči. Služimo se njime gotovo nesvesno, na način kako to činimo od kad znamo za sebe. On često izlazi iz nas i kad nismo u stanju da ga kontrolišemo. Tada je uglavnom ispunjen onim svakidašnjim i istrošenim rečima. One mi liče na iznošenu garderobu. Na delove veša koji se otrcao, otanjio, pa se providi... Na svakidašnje reči niko ne obraća pažnju. Nihovo značenje nikog veliko ne iritira, nikog ne potresa njihov smisao, prolazi kroz našu dušu ne dotičući je. Međutim, postoje i one druge reči, koje prećutkujemo. Reči koje su neizgovorene. Reči koje dugo nosimo u sebi. Reči koje hranimo emocijama. Reči što nose u sebi opojni miris ekspresije. One se ne izgovaraju često. One potresaju našu dušu. One buče i vrište u nama. Ne daju nam da spavamo. Te reči imaju veliku snagu i hipnotičku moć. Kad ih izgovaramo, one su kao grmljavina gromova. Pred takvim rečima imamo utisak i nebo načulji uši. Ptice utihnu. Ljudi zaneme i utišaju se. Od takvih reči, čini nam se, vasona podrhtava, zvezde počnu da žmirkaju, priroda utihne. Blagdašnje reči mame smešak organizatoru svemira i on se proliva kao blaga kiša jurarnja, kao radost na vasceli rod.