Malo o ..novcu i kulturnoj politici

 Teško je biti iskren, čak i prema sebi. Teško je biti pošten i prema sebi i prema drugima. A najteže je u svemu tome opstajati i uporno dokazivati svojim postupcima da ti je stalo do poštenja i iskrenosti. Ali malo koga to interesuje, a pogotovu državne činovnike koji u ime države, to jest građana odlučuju o tome šta se finansira a šta ne.Još u vremenu socrealizna koji se u kulturnoj politici i ponašanju prema slobodnom kulturnom organizovanju ni do danas nije promenuo, dakle još u vremenu tito ističkom sam iskazivao inicijativu da se način organizovanja programa kulture i kuulturnih aktivnosti u manjim životnim zajednicama učini drugačijim. Moja želja je bila da se nešto vredno pažnje desi i u sredini u kojoj ja živim, dakle na selu.Ono što mi se kao ustaljeni model nudilo nije mi se sviđalo i činilo mi se dosadnim, a još više jalovim i neinventivnim.Zato sam uvek tražio načina puta i mogućnosti da u mom selu krenem neka događanja u kulturi koja bi mogla da budu drugačija od ustaljenih seoskih stereotipa.Ali i ne nikako da da budu prepisivačka kad je u pitanju i kad su u pitanju dešavanja u gradovima.Shvatio sam još u mladosti da moje selo i globalno selo imaju zajedničku potrebu da se iskažu.Stvarajući i proizvodeći kulturu, pojedinac, kreator i stvaralac utiče voljno na život u svojoj sredini i čini da kroz kulturu obični i profani dani i svakodnevica postaju lepši, uzvišeniji i svetiji.Oni koji proizvode kulturna dobra, obično ne odlučuju o sredstvima materijalnim vezanim za finansirenaje određenih kulturnih projekata. O tome odlučuju ljudi iz politike.Njih možemo definisati kao kulturnu birokratju, koja se od pamtiveka do dana danšnjeg ne menja.Ona ima samo jedan zadatak da koči i usporava kreativne pojedince pod jednom isprikom koju i vrapci znaju a koja glasi nema para.Kulturna birokratija se i u vremenu sadašnjem dobro razbaškarila nad našom kulturnom baštinom, troši sredstva poreskih obveznika koja su namenjena kulturi i obično je tu da koči pojedince koji se usuđuju da kreativno deluju u svojim sredinama.Kulturna i politička birokratija ne žele da se ništa ustalasa.Njima uglavnom treba mirno more lojalnosti prangijanje osrednjosti i i estradno sa dobrim razglasom kukulekanje.Oni ne umeju apstraktno razmišljati. Oni su mali praktični umovi koji se uglavnom ne mešaju u svoj posao da ne nebi nešto pokvarili. Njima je najvažnije da mesec prođe i da plata legne. Brokratija hoće večnost da prigrabi zajedno sa nastranom hedonističkom potrebom da se množi gde god za to postoji prilika. Za nju ne postoje kreativni pojednci.Za njih postoji samo užljebljenost između propisa a sa željom da ućare još po neku crkavicu za unuke svojih unuka.