Jovica Đorđević: Moglo je i bolje (pesme)

Kad mi je moj prijatelj, inače vrsni srpski pesnik, Vlasta Mladenović predložio da napišem nešto o pesmama njegovog drugara Jovice Đorđevića, ni slutio nisam u kakvu će me, čitanje ovog rukopisa, prijatnu i nostalgičnu avanturu povesti i već na samom početku ću se zahvaliti pesniku na dobro negovanom stilu građanske ljubavne lirike sa početka prošlog veka, koja se do dana današnjeg, svojom melodijom i tematikom, očitovala po retkim boemskim kafanama.

Malo je pesnika u ovom vremenu da poput Jovice Đorđevića u knjizi Moglo je i bolje tako iskreno i bez patetike otvore svoju dušu pred čitaocima i biranim rečima ljubavi i čežnje opričaju pevanjem lepotu i nežnost koju rastanak sa animom voljenom njegova duša čuva.

O prve pesme u knjizi koja nosi naziv „Za drugog se udaješ” do poslednje završne koja glasi „Ne dirajte mi nju”, pesnik ne skida sa pijedesetala vrlina svoju animu već je spreman posvetiti joj se i nositi je kroz život sa verom da je vredelo za tako veliku ljubav žrtvovati se.

Ova knjiga pesama govori o rastanku dvoje mladih, o tome da su se drugi isprečili i da je veza prekinuta, a poetski subjekt Jovice Đorđevića evociranjem uspomena i snova i dalje kroz stihove zaliva tu mladalačku ljubav nežnostima i poetičkim maženjima.

O ljubavi se peva od kad je sveta i veka. Pesnici i pesnikinje kroz celu istoriju poezije pevaju o ljubavi. Ljubav je smisao postojanja. Nema tog pesnika koji nije pisao ljubavne pesme, od antičkih vremena do dana današnjeg, ljubavne pesme su protkane milozvučnim melodičnim tonovima u kojima se biranim rečima peva o drugom voljenom biću. Kad pevaju o ljubavi, pesnici to čine i kad je ona uzvraćena i kad je ona neuzvraćena, kad je tragučna i kad je euforična. Ljubavna poezija ima nijansi koliko ima i osećaja koje poznajemo i još mnoštvo onih o kojima ne umemeo da se izrazimo i onda pišući tragamo za rečima koje treba da nam daju novi smisao onoga što je „bururet u glavi” iz kog teško možemo da se iskobeljamo i nekad i umiremo sa tom i takvom neostvarenom ljubavi.  

Sa ushićenjem isčekujem da se pojavi knjiga Jovice Đorđevića kako bih još jednom u sebi evocirao uspomene na ove prelepe ljubavne stihove koji me čitanjem odvedoše u čudesni svet najromantičnijih ličnih ljubavnih putešestvija potresa, stanja i zanosa iz kojih sam uvek izlazio katarzično oradošćen, emotivno isceljen, a u čežnjama i željama pripitomljen, tako da osnažen mogu otvorenih očiju gledati u nekada surovo lice stvarnosti, a u sebi slušati milozvučnu melodiju pesama našeg pesnika.