O titulama

 Moj drugar, po imenu Svetozar, je od detinjstva cenio obrazovanje. Nikada nije bio naročit đak, ali je svoje divljnje prema ljudima koji su završili fakultete od detinjstva iskazivao na razne načine i u različitim prilikama. Kako smo rasli zajedno i delili mnoge detinje doživljaje, a i razgovore, i tajne, tako je ta nepresušna ljubav prema obrazovanju i moći koja proističe iz znanja bila meni, kao jednom od retkih ljudi na kugli zemaljskoj, poznata. Svetozara smo svi iz milošte zvali Toza, ali on se uvek prestavljao punim imenom. Mene su malo čudila njegova nastojanja da se stalno pravi da je stariji nego što je, da je uspešniji nego što je, da je bolji đak, da je veći frajer, da je pametniji nego što ustvari je. Stalno je govorio o vrednostima vrhunskim, kako u fudbalu tako i u muzici, maštao o najlešim svetskim glumicama, identifikovao se sa najvećim zavodnicima među pevačima i muzičarima, i sve to na moje oči, ponekad razgoračen i u čudu šta još neće želeti i sa čime se još sve neće identifikovati. Njegova oduševljenja su se iz godine u godinu menjala, i kako je on to govorio, razvijala, i ne samo to, već mi je on uvek nova pokazivao i pričao. Ali kad smo stasali kao maladići, video sam da se on velikom brzinom menja i da počinje da priča o filozofiji kao nauci nad naukama, da počinje da se oduševljava drugim likovima i da se sa njima identifikuje. Pa, dobro, nije mi smetalo, ja sam se već navikao na mog druga u svim različitim načinima razmišljanja, ali sad je baš nekako postao strašno ozbiljan, da sam se prosto uplašio od njegove strogoće i ozbiljnosti. Prosto, nisam mogao da ga prepoznam. Egoizam jedinca koji je od detinjstva bio prisutan u njegovom životu sad se pojačao, a njegovi zahtevi od života su se umnožilii. Ulagao je u sebe, u učenje i u znanje, a ponaviše u obrazovanje i završetak fakulteta. Vezao se za instituciju, grozničavo. Držeći se nje plivao je lagano kroz život. Na vreme je diplomirao marksizam, i odmah posle vojske zaposlio se u opštinskom marksističkom centru. Bio je pun sebe, prosto nisam mogao da dođem do reči kad smo izlazili. NJegovo zaposlenje nije bilo tek puko uhlebljenje, već je uticalo da se njegova priča o vlastitom identitetu još jednom podesi, da se prepravi i da bude u skladu sa novim radnim mestom. Promenio je garderobu i počeo da nosi  tamna odela i crvene kravate. Sve češće sam ga viđao u društvu komitetlija, a ponekad je izlazio i iz crnog opštinskog komitetskog mercedesa. Bio je ponosan na sebe i već posle nekoliko meseci rada video sam da se nekako zglacnuo, da je sve ređe sretao stare prijatelje, pa i mene je izbegavao, a na moje mišljenje je gledao kao na pesničko i nevažno, na nešto bez čega se može,  i da je trošenje vremena slušati ga. Nisam mu zamerao, ali nisam imao stomak da slušam njegove povremene tirade o svetloj budućnosti i društvu koje se razvija. Jednom sam mu krajem osamdesetih  rekao da će sve to propasti, a on se naljutio i nakon toga se nismo videli nekoliko meseci. Izbegavao me je. Samo se javi, prođe, kao stalno je negde žurio. A onda je sve počelo da se urušava, a nauka kojom se bavio i na koju je bio tako ponosan, prosto je  nestala iz institucionalnog života.Sve češće se u medijima mogla čuti priča o prevaziđenosti  marksističkog gledanja na svet. A i komitet je prestao da radi. Više niko nije želeo da plaća radničke ideologe.Više nikome nisu bile potrebne njihove usluge i tumačenja onoga čime je Marks  želeo da poduči proletere i radničku klasu.Moj prijatelj je ostao bez posla, a ubrzo potom je je počeo da se menja i da kritikuje sve ono čemu nas je do pre izvesnog vremena podučavao.Shvatio je da je nacionalno njegov narod bio obespravljen i ugrožen.Vrlo brzo je pronašao nove junake za koje se vezao i sa kojima se identifikovao a postao je i član jedne od nacionalnih partija. Kako je ostao bez posla tako tako je njegova jetkost postajala sve jača a želja za vlašču i moći sve snažnija. Retko smo se viđali, a kad smo se jednom sreli rekao mi je da je na postdiplomskim i sa trašću mi je pričao o jednom profesoru kog kog je uzeo da piše seminar. Tog profesora sam docnije viđao u medijima uvek kad je nešto trebalo da se podrži državna i nacionalna politika i uvek kad je nešto trebalo da se opravda i obrazloži, da se protumači. A onda su prolazili dani nedelje i meseci da se nismo viđali.Svetozar je baveći se politikom za sebe opet prigrabio ulogu tumača i ideologa, prosvetitelja širokih narodnih masa.Sve što nije bilo vrhunsko prezirao je i ignorisao. Jasno je pokazivao prema svemu što nije moglo da se stavi pod njegov ideoliški šinjel.Umetnost je priznavao ali je govorio da ništa nema vrednost, da ni jedno delo nema vrednost dok se umetniku ne navrši pola veka od smrti. Savremenikae pa ma kakve oni imali i dali umetničke pomake nije cenio i sa njima se sprdao.Jednom se kandidovao i za poslanika, ali nije dobio dovoljan broj glasova.Nije uspeo čak ni u lokalnoj politici. Jednostavno narod ga nije hteo.A on nije odustajao.Post diplomske posle nekoliko godina bavljnjea politikom i zaboravio, a kad sam mu to jednom prilikom spomenuo odbrusio mi je i rekao da sada trenutno ima istorijski važnijih stvari.

    Tek posle oktobarskih promena dobio je posao u jednoj školi da predaje građansko vaspitanje.To je bio i suviše tanak posao za njegov ogromni ego tako da je vrlo brzo napustio prosvetu i posvetio se poljoprivredi, a usput je otvorio i prodavnicu mešovite robe naravno na ženino ime.Moj drug Toza je postao proizvođač svinja. Zatvorio je proizvodni krug kako se to kaže agrarnim jezikom.Srećemo se povremeno, mahne mi sa traktora koji se zove Univerzal, a ponekad i projuri kraj mene autom marke Reno.Više ne pričamo knjigama, može se reći da gotovo i ne pričamo osim o agrarnim problemima.Poslednji put sa ga video sa traktorom zajedno sa drugim paorima na barikadama, bilo je to pre nekoliko nedelja. On je stojao u sredini i nešto vatreno je objašnjavao okupljenim  pobunjenim seljacima. Javio sam mu se ali mi nije posvetio pažnju pričao je o uzvišenijim i važnijim strarima i problemima.A ja nisam imao druge do da kako nisam mogao napred  okrenem auto i vratim se kući.