O novcu

 


I ništa ne ume tako silno da iznervira čoveka kao priča o novcu.Uvek je na dnevnom redu,nameće priču o sebi i kad ne želimo,ulazi u naš obični život i kad ga nećemo,govorimo da je prljav i nevažan,a ipak ga čuvamo i bez snebivanja ostavljamo na stranu, za ne daj bože.Novac je poput svraba postao više psihološka nego stvarna kategorija, vrlo često se češemo po onim mestima koja nas i ne svrbe,zaokuljeni smo novcem i kad nije na dnevnom redu i kad nam egzistencija i nije toliko ugrožena.Imam utisak da nam je kraj drugog i početak trećeg milenija pojačano nametnuo tu priču o novcu. Čini nam se da ga nikad nije dosta.Da nam fali još toliko i toliko i kad bismo to imali sve bi u našem životu bilo u redu.I zamislite, od toliko lepih stvari u životu,a mi odmah nakon sna počinjemo misliti, a o čemu,o novcu.Glupo, ali istinito,nevažno,ali stvarno,poražavajuće,al ikonkretno i već nemam prave reči da izrazim gnušanje od kog ne mogu da pobegnem. I zato ću ostatak ovog prelepog augustovskog jutra pokušati da ignorišem misao o njemu, ma koliko se on, novac kroz razne misli,kao voda u probušenu cipelu pokušavao uvući u moju dušu...