Kod tetke u Iđoš

 Mi smo ode u Banatu oko nas u svako selo imali roda. A kad smo bili deca, odlazili smo da se gostimo po rodovima i celo leto smo kod nekog bili, što kažu samo da nismo kući. I to smo se uglavnom gostili oko slava i prid slave. Znao se red kad krenu slave kod koga ćemo kad biti. Tako su nas naši stari izučili, a i posle kad sam se udala, smetalo mi je što nejdemo više tako često po rodovima. A sad, u ovo vreme, nejdemo nikako. Tako mi je jednog popodneva počela priču Jovanka Milovanova. A od svih gošćenja najviše pamtim kako smo jedno leto, o žito radnje, bili kod tetke u Iđoš. Bilo nas je sedam, osam deca. Spavali smo u prednju sobu popreko na krevete, čelo nogu smo mećali stolice, jer su kreveti popreko bili kratki i da nam ne visu noge dole, stolice su bile baš potaman. Kolovođa je bila moja sestra Mira iz Kumana. Ona je bila najstarija i nju smo morali svi da slušamo. A ona je bila, i onda i danas, nemeš posebne vrste. Muškarača prava i umela je i da se tuče a i kad opali nije žalila. Mene je posebno volela pošto sam ja bila iz Vranjeva, a mi smo se Vranjevčani uvek malo ko gospodskije držali. I nismo mi bili neka gospoda, al eto, malko smo se držali na višlje. I jednog jutra, a kosilo se žito, i svi su iz kuće otišli na njivu, i tetka je ručak odnela u tri cegera i gurala ga je na kolica drvena, ona što se čistila štala, samo su bila oprana. A žito se kosilo sas kosačicom i tog dana je na njivi bilo dve kosačice, tetak je sprego sas jednim čovekom da brže budu gotavi. A bilo je i društva da žito slaže u krstine da ne stoju snopovi po njivi. Leto, pripekla zvazda, a mi deca sami kući. I svašta smo se već sigrali i pravili smo bunare od čokanja, i konje i lutke smo pravili od čokanjica i sa svilom smo lutkama pravili kosu, mi devojčice, a naša braća su pravila konje i sas istom svilom su im pravili grive i repove. Al kad je vrućina i kad su krenule muve, to nam je dojadilo i mi uđemo unutra i Mira nam predloži da se sigramo sarane. Mi koji smo bili mlađi i nismo znali šta se tu dešava, i šta treba da radimo, ali sestra Mira iz Kumana je sve govorila šta ko treba da radi. Brata iz Bašaida, koji je nekako bio najgnjecaviji, smo položili na krevet koji smo izvukli na sred sobe i sve smo mu namestili ko da je umro. I ruke smo mu sklopili i pokrili smo ga do glave sas jorganom, tako da se posle sav ušmuro, i metili smo mu krst preko grudi. Sa strane smo našli parče sveće od sveca, a bila je zabodena u čirak na šifoner karaj ikone, i upalili smo je i još je Mira izvadila u kađonicu malko žara iz šporeta koji je bio u šupici i na njega je metula tamjana i počela da kadi sobu, kao da se čita pravo jevanjeđelje. Nama, ostaloj deci, je dala zadatke šta ko treba da radi kako bi igra sarane u potpunosti uspela. I mi smo se tako zaigrali i tako smo se uživili da mi se u jedan ma činilo kao da je stvarno. Tako smo se zdravo derali i zapevali da smo skrenuli pažnju jednoj komšinici koja nas je, kad je ušla unutra, zatekla kako svi jaučemo i zapomažemo i plačemo, a na sredini je bio krevet sas kobojagi samrtnikom. Zatečeni u igri koja se nije baš preporučivala deci, malo smo se poplašili šta će kazati tetka koja je bila uvek naježena i besna. A tetka se nismo bojali jer on nije bio strašan sas decom. Sve smo mi sklonili i sredili sobu i kad je tetka došla s radnje i kad je čula kako smo cirkus od kuće pravili bilo je bogami strašno. Najveću ofojnu je izvukla Mira kao kolovođa, a ja sam samo nekolko puta dobila po nogama sas bičom. Posle smo se sigrali i svega je bi bilo ko kad se sastane čopor deca, al više nikad nikog nismo saranjivali.