Odustajem

  Evo već godinama se trudim da odustanem od bavljenja, onako amaterski i diletantski svetskim problemima , a i domaćim državno društvenim brigama. Sa ljudima gotovo nikada ne načinjem tu temu, a i kad je neko u društvu pomene izbegavam da o tome govorim i da se palim i uprežem um da mlati prazni slamu od koje niko nema nikakve vajde. Događaje na koje nemogu  uticati njima se i ne trebam preterano baviti. A onda me je iskustvo naučilo da i u običnom svakodnevnom životu ne mogu puno uticati kako na ljude tako ina događaje i to me je u jednom trenutku malo uplašilo i zamalo bacilo u neku tugu.A onda sam shvatio  moja moć kao pojedinca nije velika ni kad samo sebe treba na nešto da nateram, pogotovu na nešto što ruši moj ustaljeni klasični milje navika. I tome je pomalo uplašilo i pokušao sam izvuđi iz podpameti neki inadžijski voluntarizam koji sam mislio da uvek imam spreman i uvideo sam da je i to samo još jedna od varki kojima sam se samobmnjivao.A onda sam počeo skrušeno da očajavan nad vlastitom nesavršenoću.I nije me to dugo držalo, počelo mi se mutiti u glavi, prebirao sam uglavnom jedne te iste varke po svojoj duši. A onda sam počeo da zapisujem da pojašnjavam sebi vlastite nedoslednosti. Osetio sam olakšanje, a učinilo mi se da nešto veliko i vredno radim, a i da to ima neki novi smisao. Dakle odustajući idem dalje.