Edicija: ROMAN
140 str, broš. povez, 12 x 19 cm, 2021. god.
Radovan Vlahović
TRIPTIH O NOVOZENITISTIMA
Noćni razgovori sa sestrom
Dnevnik virtuelnog zavodnika
Gospodin Snevalo
Urednik
Simon Grabovac
Predgovor
Mladen Đuričić
Recenzenti
Božica Jelušić
Vladimir Petrović
Jelena Đorđević
Nina V. Stokić
Prvi deo triptiha Vlahović je žanrovski definisao u podnaslovu, rekavši da je to „kratki viteški roman o lјubavi“. Takvom odrednicom on svesno izneverava naša očekivanja, budući da nam se predstavlja sa kratkim proznim fragmentima čija forma više liči na zapise snova, nego na roman u klasičnom smislu te reči. To nam se čini i zbog toga što Radovan Vlahović ovaj put nema nameru da piše klasičan roman, već se na originalan način poigrava sa formom i stilom književnog teksta ne bi li nam ponudio prozu sasvim drugačiju od one na koju smo navikli. S tim u vezi, Vlahovićev triptih se može posmatrati kao „avangardni prozni mozaik“, ali avangardni tek toliko da nas uputi na umetnost koja želi da bude ispred svoje epohe i koja je – u izvesnom smislu – eksperimentalna i heterodoksna.
Iz Predgovora, Mladen Đuričić
Rukopis o kome je riječ nazvan je Noćni razgovori sa sestrom i premda će ga autor podnasloviti kao „Mali viteški roman“, riječ je o mozaičkim isječcima poetskog, lirskog karaktera, u čijem središtu stoji fenomen Ženstva. Pišemo velikim slovom, budući da je doista simbolika uzdignuta iznad pojedinačnog, konkretnog i efemernog, te zadire u arhetipsko područje i mistični sloj. Ženstvo se arhetipski očitovalo primarno kao simbol Velike majke, a koje su pak bile božice plodnosti: Geja, Rea, Hera, Demetra, Isis, Ištar, Astarta i Kali. Majka je sveopća životna snaga i izvor života, zaštitnica, njegovateljica, braniteljica svoga roda. Uz bok njoj stoji Sestra, u lepezi sudioničkog, blizanačkog dvojstva, dok u duhovnoj sferi ona predstavlja animu, polaritet bića koji s animusom/duhom čini savršenu cjelinu. (...) Viteški naklon sestrinskoj strani naš pjesnik izvodi pomno, služeći se brojnim referencama iz književne (poetske) baštine, te provodeći dosljedno princip dvojstva kao nebesku stvaralačku volju: „Rod smo vekovima i pre mog rođenja. Bliski, srasli jedno za drugo, obeleženi promislom božijim kao ptice što letom vesele napaćene ljude.“
U tim isječcima pratimo cijelu lepezu lica i emanacija koja ženski duh zauzima. Ona može biti djevojčica koja preskače lastiš otkrivajući svjetove, pri čemu je pjesnik ohrabruje porukom: „Postoji bezbroj vasiona. Svaki čovek je vasiona. Ako plačeš u ovoj, u drugoj si nasmejana. Jesen je lepa, kažeš, uvek je negde lepa“. Također, može biti ljubavnica u raskoši svoje otkrivene tjelesnosti: „Neka to bude tvoja prva jutarnja šetnja kroz oblake nabrekle i jedre. (...) Da zavijoriš kosom i haljinom kao zastavom, da zaljuljuškaš bokovima, zemlja da se zatrese“. Svakako može biti muza i inspiracija pjesnicima tamnoga uma i bolne duše, poput Trakla, koji je taj lik ozakonio u svojim somnambulnim priviđenjima u sjeni skore smrti, te mu jednom vremenskom protegom i solidarnom gestom naš pjesnik vraća dug, već u naslovnoj pjesmi, sjetno govoreći: „Oplakuješ sudbinu Georga Trakla. Osipaš se od ljubavi prema ljudima. (...) Vesele pesme nisu tropari za genije i samoubice. Oni su razbibriga za braću i sestre.“
Što reći u zaključku? Odličan rukopis, osebujna poetika. (...)
Iz recenzije, Božica Jelušić
Taj put otkrivanja novog pogleda na svet, željnog istinske lepote, nekada sitnice koja će promeniti sve, u biti je ove knjige. Govoreći o svetu koji nas okružuje, Radovan Vlahović u stvari tka priču o nama samima, našim dubinama kojih nekada nismo ni svesni. Baš kao što to čine i Andrić i Crnjanski pre tačno jednog veka. I baš kao što to čini Radovan Vlahović u našem vremenu. Suočen sa prljavštinom sveta, ali i svetom u kom se „pravila igre“ drastično menjaju („U vremenima krvi i blata, suza i znoja, sabirao je magični san o oslobođenju i uzletu duše. U herbarijumu plišanih korica novog vremena čuvao je i bdeo noću nad njim.“), Radovan Vlahović se okreće samome sebi, još uvek neistraženim dubinama u kojima se gotovo po pravilu jedino može naći smisao, iznoseći ih na svetlost dana i u isto vreme darujući nam izuzetan lirski roman.
Iz recenzije, Vladimir Petrović
Ovim poduhvatom u kojem dolazi do mešanja svih književnih poetika i žanrova, pisac koji je prvenstveno okrenut svom zavičaju pokazao je da u stvaranju dela misaone koncentracije podjednako maestralan kao i u svojoj poeziji i prozi, a nas je istovremeno, u neku ruku, i naterao da se preispitamo koliko često ličimo na Georga Trakla.
Postavivši nam ovo pitanje i probudivši u nama ono najlepše i najstarije osećanje, Radovan Vlahović nam pruža ovo delo kojem se možemo iznova vraćati sve dok ne odgonetnemo pitanja koja nam se sama nameću, a bez čijih odgovora ne možemo dalje.
Iz recenzije, Jelena Đorđević
„Život je misao. Čežnja koja se godinama dopričava“ – poriv za dopričavanjem ne napušta ovog autora, te tako ovaj roman skicira, sasvim izvesno, nove priče. Stoga ne čudi što Vlahović vešto završava svoje delo prizorom Dafine. Naime, drvo dafine uspostavljeno kao axis mundi, amblematska je estetizacija motivske strukture romana. Noćni razgovori sa sestrom uronjeni su u domen mitske prošlosti, narodne kulture, književne tradicije, potom kritički sagledavaju stvarnost današnjice (zemaljskog uopšte), pri tome zazivajući sfere duhovnog. Najzad, bogata krošnja kakva dafinu krasi, sugeriše nam da se ovaj roman grana, te da na čitaocima ostaje da ubiraju najbolje romaneskne plodove banatskog pisca Radovana Vlahovića.
Iz recenzije, Nina V. Stokić
