Andrea Beata Bicok Svetlo pod velom noći (Radovan Vlahović, Noćni razgovori sa sestrom, Kratki viteški roman o ljubavi, Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, 2021)

 Delo Noćni razgovori sa sestrom pripada Triptihu o novozenitistima, kako je to autor naglasio, što predstavlja veoma privlačan izazov tumačima književnosti. Ovi kratki prozni fragmenti svojom formom svakako nisu roman, naročito ne onaj viteški na koji se aludira, ali baš zato što nisu, možemo da se upustimo u izazovno odgonetanje poetičkih igara i varijacija koje Vlahović majstorski sprovodi, kako na formalnom, tako i na idejnom i sadržinskom planu. Poznato je da su zenitisti bili vođeni idejom vitalnosti balkanskog čoveka koji je izmicao zdravorazumskom okviru evropskih utilitarističkih vizija, idejom o Varvarogeniju koji će biti spoj primitivnog i aristokratskog. Primitivnog u smislu jednostavnog, prostodušnog ali i duhovnog čoveka koji u sebi nosi miroljubivost i ljubav za sve. Zenitista je okrenut duhovnosti, kosmičkim svetovima, astralu, metafizičkom, istovremeno slaveći civilizacijska dostignuća i tekovine novog doba i gajeći oduševljenje prema njima. To je bila jedna savršena sinteza koja je ideju čoveka zaista stavila na pijadestal vrednosti, i to čoveka potpuno slobodnog od svega što ga je stolećima ograničavalo i sputavalo. Stoga, ideja neozenitizma, koju Vlahović predstavlja, čini se kao veoma zanimljiva jer je ona originalan poetički konstrukt koji na poznatim osnovama treba da nam otkrije nove horizonte u umetnosti koji se mogu razumeti kao dekonstrukcija tradicije u okviru i sa pečatom savremenog trenutka.

Radovan Vlahović nam daje još jednu smernicu u razumevanju dubinske poruke ovog dela – u podnaslovu knjigu imenuje kao Kratki viteški roman o ljubavi. Već smo rekli da je u pitanju poigravanje sa tradicionalnim shvatanjem tog žanra, jer je i sama avangarda, a u okviru nje i zenitizam, poznate književne forme ili parodirala, ili ih koristila da bi ukazala da su elementi književne tradicije dotrajali i nepodobni u novom vremenu, ali je isto tako iz tih tradicionalnih književnih obrazaca uzimala samo one vrednosti koje je smatrala neprolaznim, čistim i imunim na bilo kakva ideološka, politička ili bilo koja druga zloupotrebljavanja. Svakako, svaki element tradicije u novoj poetici drugačije se percipirao i tumačio. U Noćnim razgovorima sa sestrom postoji osnovna idejna nit koja je postojala i u viteškim romanima – etika i estetika ljubavi. Znamo da su svi podvizi junaka bili vođeni emocijom ljubavi, a kako su se pustolovine nizale, junak-vitez bi izrastao u heroja. Ovde imamo drugačiji čin herojstva i drugačiju ljubav, koji su sada prikazani u ruhu novozenitističke poetike i isprepleteni sa savremenim oblikom čovekove egzistencije.

Pripovedač u ovom delu kroz tematske prozne segmente razvija lirsko-refleksivni narativ o biću koje naziva sestrom, a koje je možda najbliže motivu idealne drage, gotovo arhetipski motivisanoj ideji. Ako se setimo platonove Gozbe, već u njoj možemo pronaći ideju o srodnim dušama, o dve potpuno kompatibilne polovine, čijim sjedinjenjem dolazi do harmonije. Motiv idealne drage se menjao kroz epohe, da bi u poeziji srpskog romantizma, zatim i srpske moderne to već bila mrtva draga. Ovde se smrt prevazilazi time što se i telesni aspekti ljubavi, odnosno njeno vezivajne za fizičko postojanje, gotovo potpuno isključuju. Vlahović taj motiv drage i ljubavi pripovedača prema njoj oblikuje na celokupnom književnom iskustvu, ali svemu daje lični i novozenitistički pečat i time donosi nov i originalan poetički čin. Njegova draga je idealna ne zbog fizičke lepote, već zbog idealnog spoja među njima, a ponajviše zbog onoga što čini i što ima odjeka u percepciji realnosti kod naratora. Akcenat u delu je uglavnom na odrazu koji idealna draga, ili sestra, ima na celokupno biće kazivača i njegovo poimanje sveta.

Ko je sestra, koliko je ona pripovedaču važna i šta mu donosi doznajemo kroz direktne i simboličke opise, metafore i aluzije, intertekstualne i dijaloške segmente knjige. Zašto je nazvana sestrom, iako je reč o ljubavi koja je jaka isto koliko je i čudesna, odgonetamo iz iskaza: „Drugi su ljubav iskazivali kao pučku zabavu. Ona je bila za nas uvek savršeni sklad astralnih i božanskih energija koje su gospodarile umom“. Ta ljubav je prvenstveno metafizička, rođena i razbuktala negde na granici uma i zaumlja, razuma i mašte, sna i jave, materijalnog i nematerijalnog, zemaljskog i kosmičkog. I kroz imenicu sestra naglašava se čistota te ljubavi, ljubavi prema biću koja je bezuslovna, te samim tim idealna.

Sestra jako dobro oseća nerv vremena, njena delovanja vodi princip dobra, a istovremeno je u njenoj pojavi snažan arhetipski momenat, jer kao da je reč o biću koje poseduje božanske atribute i dolazi iz bezvremenih dimenzija: „Rod smo vekovima i pre mog rođenja. Došli smo kao tragovi vanvremenog u jecajima svakodnevice trećeg milenijuma. Bliski, srasli jedno za drugo, obeleženi primislom božjim kao ptice što letom vesele napaćene ljude“. Vreme i prostor su neozenitistički razgrađeni. U zapisu „O tebi“ narator direktno imenuje metafizički emocionalni naboj i slavi ga kao nešto najuzvišenije, smatrajući da se kroz njega doseže i do večnosti: „Teško da bi se ikad takve veze mogle materijalizovati, a i što bi? One bi se tada samo obeščastile. Izgubile bi svoju lepotu“. Poriv da se sve uzvišeno u večnost pretoči veoma je jak. Istovremeno, autopoetička svest neprekidno tinja i bukne uvek u trenu kada se iziskuje posebna snaga reči, ona snaga koju su reči zadobile u mitskom vremenu u simboličnoj slici njihovog uklesivanja u kamen. Narativni subjekat i sam, kao nesvakidašnje istančan duh, nosi u sebi tu arhetipsku svest i kaže: „Utiskujem, sestro, moćnu reč ljubav u tvrdo kao kamen jutro. To je moja grafika tebi za večnost“.

Osim teme povezanosti naratora i idealnog bića, razvijaju se i refleksije o tradiciji, upliću se u priču stvaraoci koji su obeležili mnoge prošle epohe: Trakl, Rembo, Rable, Crnjanski, Dostojevski; govori se o savremenoj masovnoj kulturi, kulturi gomile, vremenu u kom vladaju masovni mediji i razvijaju se irealni životi na virtuelnim platformama. Govorni subjekat ima tipičan neozenitistički stav prema svemu tome, naglašeno kritičan, napadački, on osuđuje sve negativne pojave, raščinjuje ih, buni se, osuđuje.U svemu aktuelnom i važnom, u promišljanju sebe, sveta, sociuma, tradicije, duhovnosti i drugih fenomena postojanja, sestra naratora je uvek suprotnost, uzvišeno kontrapostojanje koje oličava prave vrednosti i svojom prirodom pročišćava svet od zla. Ona je oličenje razumevanja nesrećnih i prezrenih, ratuje sa „nečistima za staru istinu i pravdu“. Traga za svetlošću u novom koja će da „spere nas sa severa i juga, sa istoka i zapada“. Prezire puku fizičku požudu, užasava se „od gomile što kupa se i licemerno pozira na vrelim trgovima i plažama, u omami samoobmana istorije“. Vidi je kao novomučenicu svečovečnu, a po svečovečnosti su isti.

Našeg naratora mnoge pojave u svetu koji ga okružuje užasavaju, rastužuju ili ljute. On je poput posmatrača koji rezonuje, analizira, promišlja i pokušava da raskrinka sve nesavršenosti ljudskog postojanja. Sestra je u tom svetu njemu isto što i pesma. On godinama u duši nosi „usklik žudnje za radošću beskonačnog“ i sada oseća da se to iskustvo „preobražava u neku sveopštu ljubav“. Setićemo se da je ta sveopšta ljubav i kod zenitista bila važna kao najsavršeniji oblik duhovnog delovanja. Njega strašno guši „samozadovoljan i prosečan palanački duh“ koji je „prostakluk proglasio za kulturu, a pohlepu za način življenja“. Iz sveta zagledanog u sebe koji ekstremnim karnevalstvom užasava, spašava ga upravo sestra. U fragmentu „Kažem ti, sestro, deca umiru“ on sebe naziva „naivnim junakom koji želi hrabro uzeti moć samoživima i kao dobrotu je podeliti nemoćnima i deci, deci koja pate i umiru“ . Ljude koji sede za „trpezom ljubavi“ vidi kao „jatake prostakluka“. U sebi nosi bunt i revolt protiv „elektronskog logora“ koji nas sve kontroliše, oduševljava se duhovnim prostorom Rusije. Smatra da „život je misao. Čežnja za beskrajem koja se godinama dopričava“. U sebi nosi ideju Varvarogenija, začetu kod zenitista, koju razvija u novim oblicima, sa aspektom na svečoveka i ljubav. Krajnje žustro, glasno i energično ustaje protiv današnjeg zabludelog sveta i tradicije u njemu koja je trula, koja je doživela svoju degeneraciju, protiv odsustva mišljenja, duhovnosti i protiv materijalizma.

Pred nama je nesvakidašnje, smisaono razgranato i veoma izazovno delo Radovana Vlahovića. U izvesnom smislu možemo ga posmatrati i kao duhovnu autobiografiju pisca, ali mnogo nam je bitnije ono što iz dela zrači kao osnovna namera. Sa jedne strane, to je poetički podvig, a sa druge hrabro istupanje sa istinama koje se ne usuđuje svako izreći. Od lirske topline do glasne pobune, Noćni razgovori sa sestrom razvijaju se kao pletivo beskrajnog spiritualnog, emotivnog i misaonog iskustva, koje nema ni svoj početak, ni svoj kraj, ni horizontalnu, ni vertikalnu granicu. Ono je i omaž zenitistima, ali i lični herojski čin u poetičkom doprinosu srpskoj književnosti.

 

Andrea Beata Bicok