Pisanje je jeretički posao u koji upadamo sa željom da se oslobodimo duboko potisnutog u nama muka jezika koji je počeo da korodira i buđavi u nedostatku naše spremnosti da provetrimo mitove koji su se poput kvočaka nasadili u arhetipskim keramičkim amforama, posudama za kojima danima, mesecima i godinama ronimo duboko u nama, jednako verujući da će nas iz njihove utrobe zapljusnuti neki neoavangardni Koka-kola zvrkut večnog ponavljanja i papagajenja što nas obesmišljava i čini od naše stvarnosti reprodukciju koja se odvaja i lista sama od sebe. Introspekcija i samoposmatranje kroz jezička i retorička rešeta samo su gnevne i vesele slike u vrtlogu promaje šta nastaje u lepetu krila ptice u kavezu koja simulira let i kriči ljudskim papagajskim glasom i veseli se verujući samoprojektovanoj iluziji iz koje se izlazi beleženjem rečenica, stihova, jezičkih znakova, volšebnih misli iz kojih se olistavanjem otvaraju stranice što šenluče na naše oči i stroje se u knjiške paragrafe, i šlajfne, i tabake