Milana Ljubisavljević: „Pohvala iluziji" (Grupa Poeziranje)

Uđeš u sobu sa četiri zida
Kad izađeš
Ostanu tri
Zapitaš se
Da li si ti ruševina nekog utvrđenja
(jedan zid je pao prilikom opsade)
Ili je soba zamka koja ti krade
Suštinu koju ostavljaš za sobom
Da bi izašao
Ili si ti zamka za sobu
(ne rušiš pri dolasku već pri odlasku)
U svakom slučaju čini se
Da je zid ušao u sobu
I izašao

Uđeš u drugu sobu
Zasadiš drvo
I pri izlasku zatvoriš tri zida četvrtim
Drvo u sobi sa četiri zida
Nije nemoguća slika
Jer zbog plafona i poda
Niko ne može da vidi da je to nemoguće.
Drvo je postalo soba
U koju niko nije ušao ni izašao

Uđeš u treću sobu
Pod jednim ramenom ti sunce
A ispod drugog baterijska lampa
Pritisneš dugme upališ sunce
I tek tad primetiš
Da je svetlo bilo ugašeno
Upališ svetlo izađeš iz sobe
I u sobi je ostao mrak

Uđeš u četvrtu sobu
Oko tebe su četiri zida
Ništa nisi poneo sa sobom
Sve što vidiš su ta četiri zida
I onda shvatiš
Da si u sobi prekrivenoj ogledalima
Nema ni plafona ni poda
A nema ni tebe
U zatvorenoj sobi.

Čovek je soba.