Sedela je u
dnevnoj sobi, čulo se gunđanje spikera sa televizora. Jutarnje svetlo je jurišalo
u sobu između razmaknutih zavesa, i titralo po njenom licu čineći ga šarenim
dok je obema rukama držala u naručju krupnog crnog psa. Čitavu noć je provela
grleći ga kao okamenjena. Pas je predosećao i razumeo njenu potištenost i tugu,
i samo je žmirkao onako pritajen i topao, kao da je do kraja saučestvovao sa
njom.
Postoje
trenuci kad se pojavi ogroman nesrazmer između onoga što želimo i onoga što nam
se dešava. Njene želje, zvala se Maja, nisu bile ništa neuobičajeno, naprotiv
bile su veoma jednostavne i prozaične, obične ženske, kad je u pitanju ljubav i
čovek koga je volela i kome je verovala. Sebe je krivila što je tako iznenada
otišao. Sebi je nalazila mane i ne samo to, već ih je i hiperbolisala i doživljavala
to kao grešnost prirode koja je bila iskrena, bar je ona za sebe tako mislila.
Kad nas neko ostavi, onda se setimo svih onih koji su nas ostavljali u životu i
učini nam se da je čitav život sastavljen od iznenadnih odlazaka ljudi
koje volimo. Skloni smo da se osuđujemo zbog toga jer nam se čini da je osnovna
krivica u nama i da smo se uvek vezivali i predavali pogrešnim ljudima u ruke,
a oni su u jednom trenutku doživeli zasićenje od naše ljubavi koja ih je
smarala i nalazili su razloge da odu.
Milovala je psa toga jutra i verovala da, ako bi
joj neko sada kojim slučajem njega uzeo, srce bi joj puklo od tuge.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
