Sve
bi uradila da ne mora da bude u situaciji u kojoj je. Shvata da nešto mora da
menja, i pokušala je, nije da nije, ali joj baš i nije uspevalo. Teško joj
je da pomiri u sebi zavodnicu i domaćicu, a i kako bi, kad između njih stoje
još i gorda intelektualka i porodična podanica.
Ponekad
joj se život činio nesnosnim i nije imala kud, već je izlazila iz kuće, za svaki
slučaj dobro obučena i kretala put grada. Najbolji lek su prodavnice i trgovi u
letnjem periodu sa baštama kafića i poslastičarnica. Tamo uvek vrvi,
tamo se uvek neko i nešto kreće, što joj je odvraćalo pažnju od nje same. Gospodin sa smešnim
šeširom pred semoforom. Studentkinja sa kratkom suknjom i dugim nogama. Bakica
oznojena što vuče iz kupovine svoju torbu sa točkićima, teta što liže i bekelji
se na sladoled. Cigančići što idu od stola do stola i traže po
jednu banku, fino doterani gospodin u sivkastom odelu sa krutom
kragnom na košulji i tesno zategnutom kravatom, kao da želi da se uguši, liči
na nekog mladog ambicioznog bankara sa televizijskih reklama. Potom, grupica
penzionera koji nešto raspravljaju onako u hodu, ali kao u usporenom filmu. A
izlozi sa lutkama koje kao da su žive, sa mnoštvom šarenih boja, sa kaligrafski
ispisanim natpisima. I sve je, kad izađe u grad u prepodnevnim satima, oko nje
puno živosti, puno treperavih boja, mirisa i dinamike koja joj puni oči i čini
da se zaboravlja. I tako stopljena sa svetom, gubi potrebu da se ispituje, da
se pretresa i da slaže svoje želje i zahteve na jednoj strani i svoje
poraze i promašaje na drugoj.
Kad se izađe među ljude
nema mnogo sabiranja i oduzimanja o ličnom životu. Hotimično stapamo se i nastavljamo
dalje.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
