Bio sam treći ili četvrti razred osnovne škole kad se na televiziji emitovala, nedeljom u pola dvanaest, američka serija Šampion. U to vreme naša kuća nije imala TV prijemnik, a u selu ih je, u prvatnom vlasništvu, bilo samo nekolioko, a svi ostali prijemnici su bili u kolektivnim društvenim prostorijama i to u svakom delu sela po jedan, gde su u večernjim satima radili ljudi zaduženi da otvore prostoriju i pripuše to magično dugme za otvaranje prozora u svet. U selu je bilo više takvih mesta, ali smo moji drugari iz detinjstva Miči i Jovan i ja najviše voleli da tu seriju gledamo u kancelariji mlina koji je bio u našem komšiluku. U zavisnost od toga ko je bio dežurni portir, mi smo odlazili nedeljom odmah posle doručka i željno iščekivali da prođu sve one dečije emisije, pa onda one o vojsci i najzad da dočekamo da čujemo karakterističnu muzičku špicu naše omiljene serije, a ujedno i da vidimo naše junake: dečaka Rikija, konja lisastog Šampiona i psa, nemačkog ovčara, Ribela. Bili smo zadivljeni našim junacima koji su po ustaljenom klišeu Holivuda iz onog vremena bili ona pozitivna strana koju je napadala gomila negativaca i oni su uvek kao dobri pobeđivali. Tu sam valjda i pokupio i prisvojio taj obrazac da dobro uvek mora da pobedi zlo, ali kroz puno muka. Nakon serije, obično bismo malo prodiskutovali, a onda smo drugari i ja odlazili kući na nedeljni ručak koji su već bile zgotovile naše majke i bake. U školi se ponedeljkom obavezno prepričavala serija Šampion među dečacima, a devojčice su imale svoje teme i one nisu bile toliko facinarene junaštvom malog farmerskog sina Rikija, njegovog konja Šampiona i psa Ribela. U našem selu tada nije bilo rasnih pasa. Samo je Janko električar i banderaš imao nemačkog ovčara koji ga je pratio dok je biciklom sa torbom punom žica i opreme za struju išao velikim sokakom i po potrebi se penjao na drvene bandere, koje su bile premazane izrađenim uljem, i tamo je na šoljama nešto poravljao, dok je njegov vučjak ležao na zemlji kraj torbe i bicikla. Ono što je bila retkost, to je bilo interesantno, a pogotovu meni koji sam bio sklon da verujem da je filmska stvarnost čak stvarnija od one obične naše paorske, kao kad mi deca gacamo leti po prašnjavom drumu. Naši avlijaneri i pulini koji su se negovali po porodicama ili pak taksike i jamari što love pacove bili su ništa u odnosu na psa koji je bio u seriji Šampion.
Jednom prilikom u školi moj drug Dragoljub, kad smo pričali o Ribelu, rekao mi je da on ima kerušu koja je polu vučjak, i da se oštenila, i da se parila sa Jankovim vučjakom i da će štenci sigururno biti kao pravi vučjaci, kao što je Ribel iz serije Šampion. Ja sam želeo da imam psa vučjaka i pitao sam ga da mi pokloni jedno štene, ali on je rekao da mora da prodaje štence, jer mu trebaju pare da kupi neke golubove poštare od Milana Pipiša koji je tada bio jedan od najboljih golubara u selu. Razlog za prodaju je bio jasan, jer sam i sam znao da sva deca idu i kupuju rasne golubove kod Milana Pipiša i da to i nije jeftino. Milan je u to vreme zajedno sa Stevom Gustikom imao najbolje golubove u selu, ali Steva nije držao poštare, već samo štrasere i ja sam rekao Dragoljubu da mi ostavi jedno štene da ga kupim i da ću kod kuće pitati da mi daju pare. Ali, to sa parama kod moje kuće nije bilo ni lako ni jednostavno. Porodica je u tim godinama kupovala zemlju, sređivala kuću i bio je opšti trend da se svake godine kupi po nešto novo kako od tehničkih stvari tako i od opreme za poljoprivrednu proizvodnju. I nekako, jedne nedelje za vreme ručka, posle tek odgledane serije, usudio sam se da pitam oca za pare da kupim štene vučjaka. Otac je odmah pristao, ali sam morao da se sledećih nedelja odreknem džeparca za bioskop kako bi se te pare nadoknadile. Pristao sam i ja.
Kad mogu da dobijem novce da ga donesem, pitao sam
Oma posle ručka, mrtav ozbiljan odgovorio mi je otac.
I čim sam završio sa ručkom, nisam ni jeo gibanice sa makom koju je moja baka tako dobro pravila - da se razbole - a to je bio izraz kad u gibanici sa makom ima puno fila i šećera, već sam sa parama u rukama pojurio kod Dragoljuba da kupim štene. Kad sam stigao kod njega, oni su taman završavali sa ručkom i kad sam rekao za šta sam došao, njegov otac Sava se nasmejao i onako dobrodušno rekao: Idi Dragane daj drugu štene. I zaista, dok sam se ja snebivao da tražim pare, Dragoljub je štence već prodao. Ostalo mu je samo jedno. Nisam imao druge, pružio sam mu pare, uzeo štene i pojurio kući. Mojoj sreći nije bilo kraja, osećao sam da ću kao Riki da ga hranim i dresiram i odmah sam štenetu dao ime Ribel i u tom času sam duboko verovao da ću u njemu imati prijatelja i saveznika u svim, čak i najtežim situacijama. Odmah sam mog Ribela odneo u toplu štalu i napravio mu krevet i ležaj od slame, namuzao sam malo mleka i stavio u činiju kraj njega. Bio sam veoma srećan, jer i ja imam nešto kao na televiziji, nešto što se po svemu razlikuje od onog što sam imao do tada u mojoj kući i u mome komšiluku, ili mi se tako bar činilo. Svakodnevno sam Ribela hranio, a kad je malo odrastao, deda mu je napravio kaiš i odveli smo ga pod slamu i tamo mu napravili udobnu bunju, jer je deda govorio da ako hoćeš da imaš dobrog psa, ne treba on da ide kroz ruke i mora samo jedan čovek da ga hrani i poji i da će se onda samo za njega vezati i samo svoga gazdu slušati. Tako je i bilo, a Ribel se svakodnevno radovao kad sam mu nosio hranu i vodu i kad sam ga puštao sa lanca da se malo istrči po dvorištu. A onda je došlo proleće, pa leto i prekinula se prva sezona prikazivanja serije Šampion, a ja sam povučen drugim dečijim aktivnostima, kao što je igranje fudbala, odlasci u bioskop nedeljom popodne i, naravno, školskim aktivnostima i pomaganjem u kući, pomalo i zaboravio na moju želju da dobro dresiram Ribela i da bude kao onaj sa televizije. Kad nisam stizao da ga hranim, to su činile posle ručka majka ili pak baka, a deda ga je povremeno puštao da se istrči. Dani su prolazili, a onda, jednog jutra, negde oko svetog Nikole, deda je došao u moju sobu i saopštio mi radosnu vest: Hajde, Radovane, ustani, Ribel se oštenio.
