Retko
je imao posla sa ženama, a od zlih je bežao kao đavo od krsta. Svoje neženstvo
i tihost samca je čuvao godinama kao nešto lepo i beskrajno praktično što vredi
čuvati. Zvao se Smiljan, a ime je dobio u nežnom, posle porođaja, rastrojstvu
čula njegove pokojne majke. Vodio je svoju brigu, radio svoj posao, šparao
svoje pare, jednom rečju — živeo je
svoj život. Sam u dvosobnom stanu na Detelinari i bilo mu je lepo. Odlazio je
na kulturne programe koji su se davali po Novom Sadu, ali uglavnom na one gde
je ulaz bio besplatan. Jedino biskop je plaćao i to je išao da gleda samo
filmove sa Festa. Po struci je bio električar i radio je u Elektrovojvodini. Plata mu je bila sigurna
i dobra, a on je uza sve bio i štedljiv.
Žene ga nisu
intersovale, a nisu ni muškarci, ili to niko, do trenutka dok nije upoznao
nju, nije bio u prilici da primeti. Ona je bila književnica lokalnog značaja,
ali se suprugu i deci predstavljala kao da je Margaret Jursenar. I ne bi je on
ni primetio da ona nije primetila tihog i ćutljivog čoveka kako uvek u
poslednjim redovima sedi i budno prati promocije knjiga u Gradskoj biblioteci u
Novom Sadu. Prišla mu je i pružajući ruku rekla svoje ime – Srđana. On je rekao svoje Smiljan i pokušao je da se
nekako izvuče iz mogućeg razgovora, ali je ona odmah počela o svojim knjigama,
o protekloj književnoj večri koja je za nju bila tanka, kao i sve što se u
poslednje vreme piše, i još ga je povremeno hvatala prisno za ruku tako da on i
nije mogao da se odbrani. Bilo mu je neprijatno, i
nije uspeo da je odbije kad ga je pozvala u šetnju. Pričala mu je o svome
paorskom poreklu, o tome zašto nije završila započeti fakultet, govorila mu je
o deci, o tome kako nema para i kako je sve skupo, a on, Smiljan je samo
slušao, klimao glavom i mislio kako da se izvuče, ali ga je ona sve dublje i
dublje uvlačila u priču i sve ga je češće kao nehotično doticala rukama.
Smiljan se isprva malo sklanjao, a kako su njeni dodiri učestali i dok su
šetali Zmaj Jovinom ulicom, poželeo je da ga dotakne još koji put. A ona je
pričala o svemu i svačemu, i dok su stigli do Miletićevog spomenika, on je već
bio opušten, prosto skuvan i spreman da joj se preda u ruke, opčinjen
leporekošću i toplinom.
Veče
je bilo tiho i toplo, grad je vrvio od ljudi, a Smiljan se topio od Srđaninog
očaravanja. I kad su stigli do Stoteksa gde je ona trebala da sačeka
autobus, a on i nije znao da je prati na gradski, ona se najednom zaustavi sa
pričanjem i prosto briznu u plač.
– Očajna sam, oprosti – reče ona i ponovo ga uhvati za ruku – sutra će me uzbaciti iz stana. A večeras sam krenula
da pozajmim pare do plate, da zapušim usta bar za još jedan mesec tom mafijašu
od gazde.
I zaplaka je i glasno
zaridala i privila se uz njega, govoreći:
– Oprosti, oprosti, nisam
trebala tebe uznemiravati.
Zagrljaj bespomoćnosti i
očaja Smiljana je strašno uzbudio. Gotovo i nije verovao da mu se tako nešto
uopšte i dešava. A ona je bila toliko mila, tako ga je nežno i sa ljubavlju
privila uz sebe da je izgubio hladnoću uma, trezvenost i kao da se do kraja
zaboravio.
– Koliko ti treba? – promucao je jednako je
privijajući na grudi.
– Dvesto eura, u dinarima – kroz jecanje
će ona.
– Ne, nemoj plakati – reče on i ode do bankomata i podigne pare i pruži
joj.
Srđana je još malo
jecala, toplo mu se zahvalila, poljubila ga na rastanku, prosto uskočila u
prvi autobus za Novo naselje, mahnula mu na odlasku gurajući se među
putnicima. A on je još dobrih nekoliko minuta kao ukipljen stojao i gledao za
autobusom neznajući šta mu se desilo i lagano krenuo pešice put Detelinare.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
