Predrag Sukur: Svetle strane života

Postoje darovi koje nam je Gospod rođenjem dao, koje kroz čitav život nosimo i koji nas krase, a koje tek u zrelim godinama uspevamo da, u neverici pred sobom. ljudima i Bogom, prihvatimo da su oni baš naši i da na njih imamo puno pravo, i ne samo to – već i da ih pokažemo u samostalnoj knjizi.
Tako ja doživljavam Predraga Sukura, narodnog pesnika iz Lipara, čiji rukopis knjige za Vas, poštovani čitaoci, danas isčitavam i komentarišem, tek da vam približim ovog iskrenog, čestitog i veoma talentovanog pesnika.
Imati potrebu da se misli i govori – to ima svaki čovek, ali da ono što misli i ono o čemu govori, da to i zapiše u pesmi ili priči, to mogu samo stvaroci i od Boga darovani talentom ljudi a jedan od takvih je i Predrag Sukur.
Dugo vremena je Predragu trebalo da sakupi hrabrost i da ono što je godinama pisao ponudi čitalačkoj publici i da se to objavi kao knjiga. A onda je na nagovor svojih prijatelja prihvatio da to učini.
Predrag Sukur je pesnik dečje nevinosti, hotimične naive i spremnosti da svet doživljava pozitivno, da ga gleda čednim očima i da mu se divi, da ga opevava i da ga poput zduhača čuva od svih zala koja su se na planeti namnožila. On je spreman da traži u ovom životu i svetu svetle strane i da ih kao čovek, i kao stvaralac i pesnik, afirmiše i da na takav način – uvek na strani dobra – pomogne da se čovek još više očoveči, da se oboži i  da samo u spoju sa oboženim sobom i prirodom koja nam je data nađe smisao, utehu i veru za vremena buduća.
U knjizi Svetle strane života koja je pred Vama su dve vrste pesama: jedne su, može se slobodno reći, lirske, a druge su pesme u prozi sa obiljem pesnikovih razmišljanja, lamntiranjem nad sudbinom, kako čoveka tako sela i prirode, i urušenog tradicionalnog morala koji je činio osnov lirike i epike našeg narodnog pevanja.
Predrag, i kad peva, kao da pripoveda, njegove pesme su svaka za sebe minijature, a priče imaju potrebu, čak i kad je ogorčen i kad kritikuje, za srećnim krajem. Optimizam je kao oreol obavio ovaj rukopis i pesnik svestan zlih vremena, ipak, ima nadu i daje svojim pripovedajućim pevanjem čoveku da se preumni i da nastavi život uprkos mnogim društvenim i svetskim deformacijama koje se oko njega dešavaju.
Ova knjiga obiluje mnoštvom idiličnih seoskih slika, ljudi i događaja, prepuna je  prirode, bilja, cveća, sunca i svakolikog života u prirodi, gde se sve kao u mravinjaku pokreće i titra u nebesko plavim bojama panonskog sunca i modro zelene trave u kojoj se skriva svet koji nam pesnik još jednom – mada mi to znamo, ali smo zaboravili – otkriva onako narodski i sa dozom impresije lepote i miline svoga zavičaja.
Ali postoje pesme, kao i prozaide, koje su angažovane i u kojima pesnik kritikuje određene društvene i socijalne pojave koje su se poslednjih godina u svetu koji ga okružuje namnožile. Jednostavno, pesnik oseća da nema prava da ćuti o tome kako čovek izrabljuje čoveka, o tome kako se mnoštvo socijalnih nepravdi slilo na selo koje odumire i nestaje, a takođe kritikuje i sve one koji troše višak vrednosti koje su generacije stvarale.
Kakav pesnik želi svet, mi to možemo nazreti kroz njegove pesme i prozaide. On želi realan svet koji poštuje ljude koji mogu pristojno da žive od svoga rada, svet koji poštuje prirodne i božanske zakone i koji daje mogućnost da se svaki pojedinac oseća kao čovek među ljudima.
Njegove pesme obiluju slikama koje su poetizovana stvarnost mikrosveta u kome živi i koje on želi da prenese makro svetu i pokaže da je život jednako vredan i kad se živi u malenom bačkom selu i kad se živi u nekoj od svetskih metropola, u nekom megapolisu, čak je u selu i vredniji, jer je okružen prirodnim staništima biljaka i životinja, a ne plastikom, betonom i gvožđem.
Ovu knjigu shvatam kao početak Predragovog novog, a starog poimanja sveta. Njegov stil će se vremenom brusiti i njegova rečenica, kako dalje bude pisao i objavljivao, će postajati jasnija, a njegova kritička oštrica će, verujem, biti, kad su vaskolike nepravde u pitanju, još ubojitija. Ova knjiga je, kao u detinjstvu, prva vožnja biciklom, kad smo još pomalo nesigurni, a uključili smo se u saobraćaj. Ali vremenom, kad se uvežbamo, onda smo spremni da pravimo najrazličitije egzibicije i bravure kako bi se i pred sobom i pred svetom koji nas okružujuje – i pred Bogom – opravdali za talente i umeća koje imamo.
Zato pozdravljam izlazak knjige narodnog i zavičajnog pesnika Predraga Sukura, sa svešću da njegova poetika narodnog pesnika treba da se iz mikrosveta o kome on govori prelije na makrosvet kao nešto lično, čisto, pozitivno, ali protestno i spremno da kaže: Vi što mislite da ste veliki, pa nismo ni mi ovde za bacanje!