Da l' tamo ima još neko mesto

Da li je Ranko Žeravica sahranjen
u tvome selu, pita me juče dok smo se
vozili autom prema Kikindi moj drug
Selimir Radulović
Nije, kažem mu
A vi ste se dobro znali, pita me ponovo
Pa Žeravicini su bili prve komšije
na salašu oca moje majke
A kako su Ranko i Milivoj bili mlađi
od moje majke i tetaka, one su ih kao male
učile da idu nogom
I tokom čitavog života su imale neku sestrinsku
brigu za njih i njihovo zdravlje
A da li je tamo u Beogradu ostavljeno mesto pored
Ranka za još nekog velikana iz Miloševa
Ne znam ko bi to mogao biti, kažem
Pa za tebe, ubaci se Perica Milutin
u šali
A ne, ja kad umrem imam želju da me
sahrane u mojoj bašti
Kao Slobodana Miloševića
Pa, eto tako
Jedino što je to bila Mirina želja
I nije toliko loša, odlučno ću ja
Auto je plivao drumom
između oranja i mladog tek izniklog žita
i neba bledo plavog i progrušalog kao mleko
Smeškali smo se blagorodnom danu
a do Kikinde nije bilo daleko