To da bio sam svečovek

To da bio sam svečovek
samotni čitač vatre
pokraj unke Gladilove
u panonskom praskozorju
dok Savani umiveni snom ćute
u pećinama vanuma
nije se mnogima dopalo
Duboko vodenim žilama ukorenjen
u bunaru osećam da magma
iz srca planete kroz žile
napinje se i stenje
i napolje se ište
Došli su sa štambiljima
bacačima plamena
sa vojskom tupavaca
Opkolili me kao skakavci
i prikovali za stvarnost
Oči su mi vadili jezikom
Krila su mi pržili katranom
Judini sinovi
I terali me da nosić
crveni klovnovski nataknem
Da naučim gutati prvo noževe
velike sa svinjokolja
Sa turističkih mapa
po Panonu
Lepili su mi etikete
po obrazima na čelu
a sve jezikom me šibajući
I rugali mi se
i terali me da pevam dok podvode
pod matore kerove kćeri bludne
A one iz nedara vadile sablje
ljute oštre dimiskije
kao citate iz pesama
predkosovskog ciklusa
i ponosno iznosile uverenja
o narodu paorskom
o rupama po drumovima
o vatrogascima
o pizdi materinoj što se smeši
suvo i tužno
To da sam bio svečovek
samotni tumač vatre...
mnogima nije se dopalo