Botičeli je bio ljubomoran

O Bože
kako si bila lepa kad sam te sreo
na ulici što bila je pena mora panonskog
U lakoj haljini
na trgu sa drugaricama u snu
Oblila me na mah toplina
i žar me uhvatio iznova
ljubavi što pola milenija i više traje
A onda su se pojavili kučići sitni krivonogi
i lajavi
mi ih zovemo Taksike
i kevćali su oko naših nogu bezobrazno
kao da su želeli da nas odbrane
jedno od drugog
Sa druge strane ulice video sam Botičelija
u senci jednog kioska kako ih pujda
Bila je noć i mrzlo je kad smo se rastali
sa nadom da srešćemo se
Bez ljubomornog slikara i avlijanera
što remete naš renesansni doživljaj