JACKPOT
Pametna vrata
ispred kojih smo dežurali.
Približavali se,
pa odmicali
kad bi se otvorila,
i razjapio se
čisti plavi linoleumski hodnik
pred nama.
Mek i nov.
Po kojem se čuje samo bat nogu.
Sestra.
Zgodna, mlada,
kovrčave crne kose.
Čini se, bilo joj je vruće,
izgleda da je usamljena
i nema nikog kod kuće.
Valjda je zato mom oženjenom rođaku
uzela telefonski broj.
Ako šta zatreba,
da javi.
Stara je nosila
dugi crni kaput,
i plakala kao malo dijete
svakoj klompi i ortopedskoj papuči
koja bi se, začuđena, zaustavila pokraj nas,
a takvih nije bilo puno.
Jednom prilikom,
dugo nakon toga,
pričala mi je
da su bili toliko zaposleni
da nisu imali vremena ni vode babi dat’,
kad bi tražila,
dok nije kanula koja marka.
Konvertibilna, kao i ljudi,
kao i klompe.
Marka za specijalan ljudski tretman.
Usprkos prognozi i lošem vremenu
vidjela sam je,
ipak, sutra.
Spejs šatl,
iz nje vire puste cijevi.
Morali smo je jučer zavezati.
Sad sluša, samo sluša,
ne govori.
Pokrivena lancunom.
Na njoj napisan broj,
na njenoj mekoj glatkoj koži.
Bože, kako je ta žena gromoglasno u snu disala!
Na kasi uvijek Čunga-Lunga,
i one, kao kliker velike, žvake šarene
što ih bude puno u jednom pakiranju.
Na Ilidži je bila jedna govornica,
kad bih je vidjela, molila bih je da me pusti
da ostanem s njom,
da ne zove staru.
Rekla bi da neće.
Svaki put.
Dvorište
pred kućom
s vrtom i ružama.
Ruže k’o fildžan velike.
Njihove mirisne latice,
otkrili smo to sasvim slučajno,
činile su odlične karte za prolaz
u igri s biciklima.
Goredolje po sto puta:
Halo, stojte, ovdje policija!
Karmin crvene haljine.
Te su joj najdraže.
Kaže mi: Sine.
Školska čistačica
prije svega je čuvala sina.
Pobjegao je, Bogu hvala,
žena ga je jedva dočekala.
Onda nije dala kuće, ni zeta.
A pošto kuću nisu mogli odnijeti,
koliko je čvrsto baba čuvala,
probušiše je sa svih strana.
Ostala krezuba.
Crna
i sama.
Konačno.
Kapitulacija.
Dvije godine,
prvi naš susret
nakon Sarajeva.
Rekoh: K vragu sve, ovo nije ona moja baba.
Inženjeri,
pametni,
liječe stvari.
U većini slučajeva principom ugasi, pa upali.
Hvala Bogu, i baba se resetirala,
vakumirala i pospremila
šta svoje, šta tuđe,
šta crno, šta bijelo,
na dno ormara.
Jebene babaroge
uvijek nekako iskoče.
I evo nas.
Iz usta njoj vire cijevi.
Pokušava upratiti pogledom ujnu.
Iz nekog, meni čudnog razloga, čini se kao da je
zbunjuje
moja pojava.
I sad, već, pitam se: Zna li ona, uopće, tko sam ja?
I sjeća li se kako mi je jednom,
dok sam još studirala,
poslala sto kuna,
al’ sve po petaka.
Dvadeset dana,
mislim da ih je toliko skupljala.
Događa se,
nije namještaljka,
da i običan čovjek
osjeti milijunski jackpot
u svojim rukama.
Iz knjige VIŠEGLASJE: Zbornik odabranih pesama 7. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala
Pametna vrata
ispred kojih smo dežurali.
Približavali se,
pa odmicali
kad bi se otvorila,
i razjapio se
čisti plavi linoleumski hodnik
pred nama.
Mek i nov.
Po kojem se čuje samo bat nogu.
Sestra.
Zgodna, mlada,
kovrčave crne kose.
Čini se, bilo joj je vruće,
izgleda da je usamljena
i nema nikog kod kuće.
Valjda je zato mom oženjenom rođaku
uzela telefonski broj.
Ako šta zatreba,
da javi.
Stara je nosila
dugi crni kaput,
i plakala kao malo dijete
svakoj klompi i ortopedskoj papuči
koja bi se, začuđena, zaustavila pokraj nas,
a takvih nije bilo puno.
Jednom prilikom,
dugo nakon toga,
pričala mi je
da su bili toliko zaposleni
da nisu imali vremena ni vode babi dat’,
kad bi tražila,
dok nije kanula koja marka.
Konvertibilna, kao i ljudi,
kao i klompe.
Marka za specijalan ljudski tretman.
Usprkos prognozi i lošem vremenu
vidjela sam je,
ipak, sutra.
Spejs šatl,
iz nje vire puste cijevi.
Morali smo je jučer zavezati.
Sad sluša, samo sluša,
ne govori.
Pokrivena lancunom.
Na njoj napisan broj,
na njenoj mekoj glatkoj koži.
Bože, kako je ta žena gromoglasno u snu disala!
Na kasi uvijek Čunga-Lunga,
i one, kao kliker velike, žvake šarene
što ih bude puno u jednom pakiranju.
Na Ilidži je bila jedna govornica,
kad bih je vidjela, molila bih je da me pusti
da ostanem s njom,
da ne zove staru.
Rekla bi da neće.
Svaki put.
Dvorište
pred kućom
s vrtom i ružama.
Ruže k’o fildžan velike.
Njihove mirisne latice,
otkrili smo to sasvim slučajno,
činile su odlične karte za prolaz
u igri s biciklima.
Goredolje po sto puta:
Halo, stojte, ovdje policija!
Karmin crvene haljine.
Te su joj najdraže.
Kaže mi: Sine.
Školska čistačica
prije svega je čuvala sina.
Pobjegao je, Bogu hvala,
žena ga je jedva dočekala.
Onda nije dala kuće, ni zeta.
A pošto kuću nisu mogli odnijeti,
koliko je čvrsto baba čuvala,
probušiše je sa svih strana.
Ostala krezuba.
Crna
i sama.
Konačno.
Kapitulacija.
Dvije godine,
prvi naš susret
nakon Sarajeva.
Rekoh: K vragu sve, ovo nije ona moja baba.
Inženjeri,
pametni,
liječe stvari.
U većini slučajeva principom ugasi, pa upali.
Hvala Bogu, i baba se resetirala,
vakumirala i pospremila
šta svoje, šta tuđe,
šta crno, šta bijelo,
na dno ormara.
Jebene babaroge
uvijek nekako iskoče.
I evo nas.
Iz usta njoj vire cijevi.
Pokušava upratiti pogledom ujnu.
Iz nekog, meni čudnog razloga, čini se kao da je
zbunjuje
moja pojava.
I sad, već, pitam se: Zna li ona, uopće, tko sam ja?
I sjeća li se kako mi je jednom,
dok sam još studirala,
poslala sto kuna,
al’ sve po petaka.
Dvadeset dana,
mislim da ih je toliko skupljala.
Događa se,
nije namještaljka,
da i običan čovjek
osjeti milijunski jackpot
u svojim rukama.
Iz knjige VIŠEGLASJE: Zbornik odabranih pesama 7. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala
Više o knjizi:
