Živeti kao pisac u selu



Biti pisac, već samo po sebi u ovom vremenu je hendikep u odnosu na sve druge profesije. A kad si pisac pa još živiš u selu i pišeš o selu onda je to višestruki hendikep. Prvo jer nisi dovoljno veliki malograđanin  i nisi dovoljno uglađen da spoljnjim sjajem fasciniraš kako kolege tako i medije, a drugo jer pišeš o svetu i ljudima koje oni ne poznaju. Ne to nije nikako svetski kad svoj mikro svet kroz fikciju nudiš makro svetu kao rafiniranu literaturu.Akademskoj javnosti se to nikako ne dopada, a ni ruralnoj javnosti se to ne dopada, oni sebe radije vide onako ulepšano i umiveno kao u emisiji za poljoprivrednike na televiziji.Svi hoće nešto više. Kad pojednostviš stil onda si laki seoski pisac. Kad pokažeš da možeš i drugačije onda kažu da fantaziraš.Ljudima u selu smeta jer se baviš stvarima koje oni ne razumeju dovoljno, a oni koji žive u gradu kao druga ili pak treća generacija identifikujući te sa mestom u kome živiš u tebi vide svoja peraja od luka što im vire iz guzica- I kad sabereš sve utiske osetiš se jednako ugroženim kao Romi, odbačeni kućni ljubimci, kao osoba invaliditetom se osećaš ili kao gej u društvima zatucanim i patrijahalnim.