Sašijte mi oči
Sašijte
mi oči, bez kazne,
da
ne gledam tužna prolјeća
nesahranjenih
duša
koje
progoni čovječanstvo!
Sašijte
mi oči, bez kazne,
bacite
me u tamnicu gdje svjetlosti nema,
zaklјučajte
vrata kalauzom
da
se ne predomislim
kad
sunce pobjeglo je za oblak!
Da
li sam čovjek, ili sam žena?
Ko
sam? Što sam,
ako
ona nisam?
Žižak
nam načeo stado
koje
u čoporu trči vičući:
„Hlјeba...
Hlјeba!
Vode
imamo dovolјno... s neba... s neba...”
Dijamantima
okitili zube,
a djeca
im na mostu tigaju,
žicaju
se za komad hlјeba.
Pa
zar nam to u 21. stolјeću treba?
Sašijte
mi oči da ne gledam tugu
kako
se po peronima šeta!
Kao
mlada u venčanici
trči
i mladoženju čeka.
A
on, bos, bez ruzmarina na reveru
bježi
od vjenčanja.
Nema
gdje s njom,
a voli
je od očiju više.
Sašijte
mi oči da ne gledam tugu!
Neka
ona gleda mene
svojim
razrogačenim očima.
Kao
utvara.
Više o knjizi:
