***
Od svih ožilјaka
izabrao si najdublјi
da smestiš osmeh
i jedan slučajni pogled
kojim se pokrivam
kada zaječe zvona prošlosti.
Kako si znao
da baš tu krvari
i uliva se u sadašnjost
jedno okrnjeno detinjstvo?
Jesi li čuo zvona
ili si nehotice
ne znajući
bio mera bolu
sa kojim se mešaš neoprezno?
Je li ti udobno
u rani o kojoj ćutim
onoliko koliko se ćuti
tvoje ime
kada mi neosetno
preleti preko usana?
Došao si prerušen u lјubav
dok su ječala zvona
u izmaglici sećanja
na početak praznine
po kojoj su skrojeni
moji dani.
Došao si nepozvan
i sasvim nežno
bezglasno
baš kao lјubav
skrio sve nemire
jedan osmeh
meru bola
još jedno zvono
koje ječi...
Više o knjizi:
