Da,
tebe, baš tebe...
Tebi kojeg sam stvorila
od paučine, mjesečine, niti zlatnih
isprepletenih dodirima, suncem,
dahom ljubila, grijala,
sve leptire u visine digla
na livade cvjetne razasula.
Da, tebi čije ime šapućem
kada nikoga nema
kada srce utihne,
kada se vjetrovi smire
kada sami u maštanjima mojim
ljubav slavimo,
u kutke moje sklonio si se,
tu čuvam te.
Tebi koji nikada čuti nećeš
moje riječi, šapate
tebi za kojeg svi otkucaji sata postoje
pretočeni u tren, u vječnost,
koji postojiš za mene
oduvijek i zauvijek;
ja bezvremena u šaci postojanja,
ti pijesak u atomu svemira ‒
da, tebe, baš tebe, ja ljubim.
Više o knjizi:
