Popodne
nedeljno sam proveo pred kućom i razgovoru sa komšijama i prijateljima koji su
bili u prolazu. Prvo je naišao
Batica. Parkirao je auto i seo kraj mene na jednu praznu gajbu od piva. Nakon
uobičajenih pitanja o tome šta ko od nas radi i nezbežnog Baticinog
nezadovoljstva na odnos države prema poljoprivredi i stočarstvu, u jednom
trenutku mi je rekao: Kad bi' imo neku
brzu pušku da me ne uvatu, išo bi' u vladu i ubijo redom, toliko sam
nezadovoljan. Još malo smo pričali kad naiđe Bata Bojan. Javili smo
se jedno drugom, i ja mu ponudim da sedne, što je prihvatio i krenemo razgovor
prvo o Dragoljubu kojeg su juče sahranili i koji je bio njegov drug iz osnovne
škole, a onda otvorimo temu o umetnosti i uopšte o životu. Bata ima terapiju koju mu je lekar propisao da
svakog dana šeta. I pričao mi je o bolestima, a ja sam se setio njegovog oca Jovana
koji je u našoj mladosti držao jedinu trafiku u selu i kod kog smo svi mi koji
smo kao adolescenti počinjali da pušimo išli. Drumom su prolazili biciklisti,
automobili, mladići i devojke na velikim motorima. Dan je jenjavao kad smo se razišli.