Dan je jenjavao


Popodne nedeljno sam proveo pred kućom i razgovoru sa komšijama i prijateljima koji su bili u prolazu. Prvo je naišao Batica. Parkirao je auto i seo kraj mene na jednu praznu gajbu od piva. Nakon uobičajenih pitanja o tome šta ko od nas radi i nezbežnog Baticinog nezadovoljstva na odnos države prema poljoprivredi i stočarstvu, u jednom trenutku mi je rekao: Kad bi' imo neku brzu pušku da me ne uvatu, išo bi' u vladu i ubijo redom, toliko sam nezadovoljan. Još malo smo pričali kad naiđe Bata Bojan. Javili smo se jedno drugom, i ja mu ponudim da sedne, što je prihvatio i krenemo razgovor prvo o Dragoljubu kojeg su juče sahranili i koji je bio njegov drug iz osnovne škole, a onda otvorimo temu o umetnosti i uopšte o životu. Bata ima terapiju koju mu je lekar propisao da svakog dana šeta. I pričao mi je o bolestima, a ja sam se setio njegovog oca Jovana koji je u našoj mladosti držao jedinu trafiku u selu i kod kog smo svi mi koji smo kao adolescenti počinjali da pušimo išli. Drumom su prolazili biciklisti, automobili, mladići i devojke na velikim motorima. Dan je jenjavao kad smo se razišli.