PTICE
(poema o izgubljenim snovima)
…
Pula u izmaglici novembarskog predvečerja.
Godina je 1991. i nije mi lako!
Bez domovine i bez domovnice, čekam autobus,
prožeta zebnjom.
Tišina, zaglušujuća tišina.
Nema ljudi.
Nema automobila.
Nema prolaznika.
Sama do prozirnosti.
Sama do nepostojanja.
Da li sam obnevidjela, ili sam pameću poremetila?
Odjednom glasno prelijeću ptice!
Čine se tako sretno slobodne,
poletno kruže nad gradskom bibliotekom.
Gledam ih i mislim –
blago njima!
Posve se nesuvislo pitam: Bože, da li su i ptice Hrvatice!
Nailazi moj prvi susjed.
I on je tih.
Pozdravlja me i pita zašto netremice gledam ptice!
Pitam se da li su Hrvatice!
Susjeda moja, što ja da kažem? U mojoj kući je
tempirana bomba.
Zet mi je Srbin!
I smijemo se, onako ispod tiha, da ne budimo sumnju
ptica.
Neka ih neka lete. Neka bar večeras mirno lete.
II
Rovinj, Godina 1992.
...
Sine, da li si ti Srbin? pitala me tvoja majka.
I…? Šta si joj odgovorio?
Pa, rekoh joj, Srbin sam. Što da se žena brine.
I smijemo se, moj Dragi i ja!
(Vratio se iz Slovenije. Čuo sa svojima iz Bosne, i
pozvao moje iz Čačka)
Mama se brine, i molila ga neka me čuva!
I hoće! Čuvao me sve do početka 1997.
….
III
Pula, neboder, 1993.
Počele su prve uzbune, sirene, skloništa.
(poema o izgubljenim snovima)
…
Pula u izmaglici novembarskog predvečerja.
Godina je 1991. i nije mi lako!
Bez domovine i bez domovnice, čekam autobus,
prožeta zebnjom.
Tišina, zaglušujuća tišina.
Nema ljudi.
Nema automobila.
Nema prolaznika.
Sama do prozirnosti.
Sama do nepostojanja.
Da li sam obnevidjela, ili sam pameću poremetila?
Odjednom glasno prelijeću ptice!
Čine se tako sretno slobodne,
poletno kruže nad gradskom bibliotekom.
Gledam ih i mislim –
blago njima!
Posve se nesuvislo pitam: Bože, da li su i ptice Hrvatice!
Nailazi moj prvi susjed.
I on je tih.
Pozdravlja me i pita zašto netremice gledam ptice!
Pitam se da li su Hrvatice!
Susjeda moja, što ja da kažem? U mojoj kući je
tempirana bomba.
Zet mi je Srbin!
I smijemo se, onako ispod tiha, da ne budimo sumnju
ptica.
Neka ih neka lete. Neka bar večeras mirno lete.
II
Rovinj, Godina 1992.
...
Sine, da li si ti Srbin? pitala me tvoja majka.
I…? Šta si joj odgovorio?
Pa, rekoh joj, Srbin sam. Što da se žena brine.
I smijemo se, moj Dragi i ja!
(Vratio se iz Slovenije. Čuo sa svojima iz Bosne, i
pozvao moje iz Čačka)
Mama se brine, i molila ga neka me čuva!
I hoće! Čuvao me sve do početka 1997.
….
III
Pula, neboder, 1993.
Počele su prve uzbune, sirene, skloništa.
Ne mogu u podrum, alergična sam na vlagu!
Moraš, ovo je ozbiljno, nije civilna vježba.
Ne mogu, pa i ako me pogode, znat ću da su me „moji”
ubili.
Crnog vraga ćeš znati ako te budu ubili!
Opet se smijemo, moj Dragi i ja!
Jesmo! Smijali smo se sve do marta 1997.
...
IV
Pula, soba na sedmom katu, godina 1997.
…
Opet ptice!
Zalijeću se u prozor kao da su izgubile osjećaj
orijentacije!
Novogodišnji ukrasi još po kutovima sobe.
Padaju uvele iglice bora.
27 januar, stigla sam iz bolnice. Operacija nije uspjela!
Pogoršanje! Ne hodam! Ispadaju mi predmeti iz ruku!
Kažu, ipak je to multipla skleroza!
….
Ugledam brošuru o toj bolesti. Moj Dragi je proučava.
….
Kraj februara, meni sve gore!
Moj Dragi proučava brošuru…
….
Početak marta, uskoro će Dan Žena
Moj Dragi proučio brošuru!
…
Opet ptice!
Jedna je ušla kroz prozor!
Ma nije, majko, nema u sobi nikakvih ptica,
to je samo sjenka od zavjese, kaže mi nježno kćerka.
…
05. mart…
Nije došao!
Noć je.
Samo da mu je dobro, ne mora ni doći!
…
06. mart…
Nema ni jedne brošure na stolu.
Dobila sam novi ortopedski ovratnik.
Jako ti lijepo pristaje, kaže mi kćerka.
Počešljala me. Namjestila jastuke.
Dodala puno malih.
Mogu sama sjediti.
Sutra stižu kolica, pa te možemo izvesti do parka.
07. mart…
Mogu lijevom rukom pisati.
Počinjem prve crte. Terapeut me hrabri: Junak ste Vi,
samo pišite!
Kćer me oblači… Još samo cipele.
Stavit ću sjajilo za usne!
Probaj ovo ružičasto, evo ti ogledalo!
07. mart… podne, ili blizu podne!
Ogledalo!
Ogledalo!!!
Nije mi se dopalo to što je odrazilo!
Neću sjajilo! Brzo vraćam ogledalo!
Neću da vidi ono što sam ja u ogledalu vidjela!
Neka se sjeća kako sam bila lijepa!
A bila sam. Posebno kad sam pored njega!
…
08.mart…
Čula sam kako otključava vrata.
Moj bože, čak i taj zvuk poznajem.
Nosi ruže!
Pitaj boga koliko ih je!
Miris me sjetio na naš ružičnjak, tamo u polju maslina,
osjetih ujed boli...
Okrećem glavu i pravim se da spavam.
Kako joj je? pita kćerku.
Mora na novu operaciju.
Baš mi je žao, kaže moj Dragi.
Neka se odmara. Nemoj je buditi.
Ispratila ga je!
Zašto se smiješiš? pita me kad se vratila.
Vidjela sam PTICU, upravo je sretno odletjela.
Kako se ti osjećaš zbog toga? pita me!
Pita me kao da sam kod psihijatra.
Ćutim malo (sviješću mi dopre prelet onog jata iznad
gradske biblioteke, one daleke 1991. godine....)
Osjećam se slobodno, kao da sam i Ptica i Hrvatica!
Dijete se moje zagrcnulo od smjeha!
…
Tek oko ponoći uspela sam zaplakati…
Rekvijem za izgubljene snove.
Iz knjige VIŠEGLASJE: Zbornik odabranih pesama 7. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala
Moraš, ovo je ozbiljno, nije civilna vježba.
Ne mogu, pa i ako me pogode, znat ću da su me „moji”
ubili.
Crnog vraga ćeš znati ako te budu ubili!
Opet se smijemo, moj Dragi i ja!
Jesmo! Smijali smo se sve do marta 1997.
...
IV
Pula, soba na sedmom katu, godina 1997.
…
Opet ptice!
Zalijeću se u prozor kao da su izgubile osjećaj
orijentacije!
Novogodišnji ukrasi još po kutovima sobe.
Padaju uvele iglice bora.
27 januar, stigla sam iz bolnice. Operacija nije uspjela!
Pogoršanje! Ne hodam! Ispadaju mi predmeti iz ruku!
Kažu, ipak je to multipla skleroza!
….
Ugledam brošuru o toj bolesti. Moj Dragi je proučava.
….
Kraj februara, meni sve gore!
Moj Dragi proučava brošuru…
….
Početak marta, uskoro će Dan Žena
Moj Dragi proučio brošuru!
…
Opet ptice!
Jedna je ušla kroz prozor!
Ma nije, majko, nema u sobi nikakvih ptica,
to je samo sjenka od zavjese, kaže mi nježno kćerka.
…
05. mart…
Nije došao!
Noć je.
Samo da mu je dobro, ne mora ni doći!
…
06. mart…
Nema ni jedne brošure na stolu.
Dobila sam novi ortopedski ovratnik.
Jako ti lijepo pristaje, kaže mi kćerka.
Počešljala me. Namjestila jastuke.
Dodala puno malih.
Mogu sama sjediti.
Sutra stižu kolica, pa te možemo izvesti do parka.
07. mart…
Mogu lijevom rukom pisati.
Počinjem prve crte. Terapeut me hrabri: Junak ste Vi,
samo pišite!
Kćer me oblači… Još samo cipele.
Stavit ću sjajilo za usne!
Probaj ovo ružičasto, evo ti ogledalo!
07. mart… podne, ili blizu podne!
Ogledalo!
Ogledalo!!!
Nije mi se dopalo to što je odrazilo!
Neću sjajilo! Brzo vraćam ogledalo!
Neću da vidi ono što sam ja u ogledalu vidjela!
Neka se sjeća kako sam bila lijepa!
A bila sam. Posebno kad sam pored njega!
…
08.mart…
Čula sam kako otključava vrata.
Moj bože, čak i taj zvuk poznajem.
Nosi ruže!
Pitaj boga koliko ih je!
Miris me sjetio na naš ružičnjak, tamo u polju maslina,
osjetih ujed boli...
Okrećem glavu i pravim se da spavam.
Kako joj je? pita kćerku.
Mora na novu operaciju.
Baš mi je žao, kaže moj Dragi.
Neka se odmara. Nemoj je buditi.
Ispratila ga je!
Zašto se smiješiš? pita me kad se vratila.
Vidjela sam PTICU, upravo je sretno odletjela.
Kako se ti osjećaš zbog toga? pita me!
Pita me kao da sam kod psihijatra.
Ćutim malo (sviješću mi dopre prelet onog jata iznad
gradske biblioteke, one daleke 1991. godine....)
Osjećam se slobodno, kao da sam i Ptica i Hrvatica!
Dijete se moje zagrcnulo od smjeha!
…
Tek oko ponoći uspela sam zaplakati…
Rekvijem za izgubljene snove.
Iz knjige VIŠEGLASJE: Zbornik odabranih pesama 7. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala
Više o knjizi:
