Višeglasje (Đorđiev, Đorđi, Negotin, Srbija)

DEVA MARIJA

Moje srce,
i duša, i telo
govore da stavim tačku.
Nemilosrdno sam zatočio ove reči
bez ijednog dokaza da su oni krivi.
Tražim utehu u njima.
Osuđujem ih na večnu propast,
zatvaram ih u tuđim očima.
Nisam ih ništa pitao.
Osudio sam ih na smrt
isto onako kao što su ljudi,
jednog predivnog sunčanog dana,
osudili Mariju iz Nazareta
što u javnosti doji malog Isusa.
Perveznjaci su stajali sa strane
i buljili u njene nabrekle grudi
iznad kojih je bio privezak,
amajlija u obliku krsta.
Beskućnica je plakala i molila
dok je vrela sperma prštala po
njenim cipelama.
A oni se smejali, vrištali,
isti oni koji dižu tri prsta
onda kada treba da se mrzi.

Isti oni koji zbog gorčine svojih misli
stavljaju ruke u med
da bi sebe zasladili,
i naposletku to zovu religijom.
Mi smo bogalji,
čeda, sinovi i kćerke
laži i utehe.

Mi sanjamo samo onda kad nam dozvole.


Iz knjige VIŠEGLASJE: Zbornik odabranih pesama 7. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala

Više o knjizi: