Shvatio sam, ja ne mogu promeniti svet u kome živim. Teško mi je i sebe da promenim u njemu i ta mi bespomoćnost teško pada. Sve što sam do sada pokušavao da promenim, padalo je u vodu i nestajalo u virovima i bujicama svakodnevlja, koje mi se nametalo kao praktična poresko-obveznička stvarnost. Ne pristajem na zauzdanost takve vrste, a ipak, ostajem zauzdan i zarobljen onim što sam prihvatio i ne hoteći. Lucidne spoznaje, što mi se na trenutke ukazuju kao izlaz, samo su varke kojima se drogiram kako bih sačuvao i ovo malo dostojanstva i časti koje je ostalo u meni. I ne preostaje mi ništa drugo do da, svakodnevnim ispisivanjem tekstova, lagano sređujem haos u mojoj glavi, koji i najmanje sumnje razveju kao lišće na vetru. Sve me vodi ka očaju, a ipak, nisam očajan. Ne umem da budem očajan, jer u sveopštem očaju oko mene, moje bi očajavanje bilo smešno i otrcano.