U dvokrevetnoj sobi u Sokobanji imao sam 86 godišnjeg cimera koji je iz Vlaških sela iz Istočne Srbije i bio je vrlo težak za druženje. Pored tog što je bio alav vulgaran i prljav bio je još i bezobrazan gluv i komunista trpio sam ga više od dve nedelje, a u sebi sam mislio da ću izdržim ili to čudovište sa sobom u sobi noću da preguram i mnoge druge stvari koje su mi u životu i u bolesti smetale. Mrzio je kompjuter, mrzio je moj laptop moje slušanje molitvi ili pak tiho gledanje vesti Mrzio je kad ja ćutim i ležim, palio je televizor puštao turske serije glasno, a onda je telefonom koji je navijen na najjače dobijao pozive od žene koju njegov unuk plaća kako bi ga svaki dan zvala nekoliko puta i sa njom komentariše tursku seriju koja je ogavna naravno. Mislio sam ako njega izdržimo daće bog da izdržim i mnogo još teže stvari on mi je bio tu samo kao trening mog samopoštovanja i trening discipline moje izdržljivosti za naporne demonizirane ljude