Empirijskim duhom živeti svoju poeziju znači neprestano učiti ljude, kao našu decu, da vole kako bi bili voljeni. Ona nam ukazuje na sve zamke koje nam može praktični i svakodnevni voluntaristički um napraviti kako bi nas uvukao u svoje mreže svakodnevne opštosti od koje se duša pesnika, dodirnuta anđeoskom ljubavlju, grozi, plaši i svojim stalnim vapajem za sopstvom metafizčkim, po volji Tvorca, želi je se, a pri tome pomažući i drugima, osloboditi.