Dug je zao drug. Tako uči narod i ja sam tu maksimu prihvatio svim srcem, mada često nisam u prilici da je ispoštujem do kraja. Dugovanja mogu biti u parama, u robi, ali je za mene najteži onaj dug koji imam u obećanjima. Iz tog razloga se trudim da ne obećavam puno, ni sebi, ni ljudima, jer ona obaveziju. Ali desi se ponekad da nemate kud i da obećate nekome nešto, a onda kad dođe vreme da se to ispoštuje, pojavi se mnoštvo zapreka koje su hitnije i preče od toga da se obećano ispoštuje. Mene to muči i grize i tera me da se osećam kao lažov i prevarant, mada to nisam i to ne volim. Onome kome sam nešto obećao, opravdanja bilo koje vrste ne vrede, jer on je sebe fiksirao verovanjem u obećano. Naravno da se tokom vremena trudim da obećano ispunim i da zadovoljim taj strašni vapaj svoga ega koji uvek teži da bude dosledan samome sebi. Kad su u pitanju verbalni dugovi, u pitanju je i ona čuvena maksima, poslovica ili da kažem idiom, da se čovek veže za reč, a vo za rogove, i ona je okidač svakoj ličnoj sujeti da se uzruja i da krene da opravdava samu sebe. Verbalni dugovi koji su nastali našim obećanjima da ćemo nekome nešto uraditi, nikada nisu preterano povezani sa materijalnim i robnim stvarima koliko sa moralnim kodeksima koje čovek kao imperative nosi u sebi, a najstrašnije je kad postoji i želja i volja, a kad se prepreči na putu realizacije verbalnog duga - vreme. Ono ograničava moći i stvara psihičku kočnicu koja je proizvod podsvesnog kljuka koji u nama vri i koji nam uvek govori da nam je jezik bio buži od pameti, a to se meni kod mene baš i ne sviđa mnogo i to me strašno ljuti na mene samog.