Pisanjem smo otkrili da je naša svest mala, da je naša logika kratkog daha i da se često sudaramo sa apsurdom, koji je neizbežna potka svih naših stremljenja. Onda smo otkrili da nam je Bog dao san kao mogućnost da, oslobođeni svih fizičkih, društvenih i svesnih zapreka, najednom otvorimo vrata vlastitog beskraja u kome naš čun plovi na pučini, a da ga mi iracionalnom voljom vodimo nesvakidašnjim prostranstvima, baš onako spokonji i bezbrižni kao kad smo bili u majčinoj utrobi, gde svako buđenje predstavlja za nas šok i nudi nam se kao stvarnost koja je prepuna rebusa i jednačina koje moramo intelektualnim usavršavanjem rešiti kako bismo uopšte mogli biti čovek među ljudima.