PUtovao sam u nepoznatom pravcu vozom sa nepoznatim društvom, čak sam malo i zadremao kad stigoše predstavnici meni do tada a i sad nepoznate organizacije po imenu ORBSS. Probudili su me i rekli da trebam primiti posebno priznanje za moj stvaralački rad i za kulturno pregalaštvo.Pisci su čudan svet i neobično vole nagrade a kad ih niko ne nominuje onda oni sami sebe međusobno nagrađuju. Nisam znao o čemu se radi i ko me je nominovao.U pitanju su bile neke diplome i medalje,kažu zlatne.Nisam poznavao nikoga lično od prisutnih a tu je bila i gomila fotoreportera sa blicevima i tražili su da me fotografišu.Pogledao sam povelju i video da na njoj piše ime Ivana Andrića. Usprotivio sam se i rekao da ne mogu da primim i da se slikam sa tuđim priznanjem.Tvoje je, rekli su samo su pogrešno napisali ime.Grešku je napravio volonter pripravnik u našoj organizaciji, on je fubaler,a politički su nam ga nametnuli. Nagrada svakako tebi pripada,upravni odbor je tako odlučio, rekli su,gurajući mi je u ruke i još su me nameštali da poziram,fotoreporterima...Negodovao sam i bunio se, opirao i sklanjao od sevanja bliceva, sve dok me u jednom trenutku nisu potisnili u ćošak tako da ne mogu ni na jednu stranu da izbegnem. A onda su pred mene stavili diplomu i medalju i dok sam ja uviđavno molio da ne čine to, ali nije mi bilo druge pošto su fotoreporteri već radili svoj posao.Nije mi bilo pravo i osećao sam iza svega neku prevaru a potmuli bes je duboko u mojoj utrobi bubnjao gradirajući ritam koji je nadolazio i bivao je sve snažniji i jači da mi se činilo da ću eksplodirati.Zamenuli su mi identitet sevalo mi je kroz glavu. Kakav cinizam, mislio sam.Kakva neslana šala, kakva sramota, bubnjale su mi kroz glavu misli, kad se najednom zamračilo i voz je već bio u tunelu. Čitava kompozicija i ja sa njom uz zviždanje lokomotive jurimo u nepoznatom pravcu.