Treći milenij u srpskoj, evropskoj i svetskoj književnosti, a pogotovu njegova druga decеnija može se okarakterisati kao vreme kratkih formi od kojih je kratka priča sa pojavom društvenih mreža, a pogotovu Fejsbuka, doživela i još doživljava svoju kulminaciju. Potreba za pričanjem, slušanjem i čitanjem priča je ogromna i ona je prisutnа u ljudskom rodu od kad je sveta i veka. Ranije su književne epohe negovale svoje posebne stilski ujednačene i formalno klišeizirane priče i pripovedače, ali u našem vremenu (post)postmoderne sve barijere su sa sveopštim ubrzanjem izgubile svoju relevantnost, a moderni čitalac i pisac, stešnjen dinamičnim življenjem u vremenske klance koji ne trpe duge forme, najednom je otvorio ogroman prostor da kratka priča doživi svoju punu afirmaciju.