Kad je kritičko i eseističko promišljanje knjiga i pisaca u pitanju, često se nađem u velikoj dilemi koja mi na trenutak padne kao noćna mora na dušu i srce i pitam se da li sam na dobrom putu. Život je samo jedan i vreme kojim se možemo baviti promišljanjem knjiga i pisanjem o njima je samo jedno i možemo ga upotrebiti ili da pišemo o velikanima kako naše tako i svetske književnosti ili pak da pišemo o narodnim i piscima početnicima o kojima niko do sada nije pisao i koji se sve više i sve češće pojavljuju na književnoj sceni i, po upornosti i marketinškoj nametljivost, potiskuju u stranu one koji su bitno uticali na naše i na svetske književne tokove i prosto ih teraju u naručje posvećenog akademizma i teoretisanja koje je za obične smrtnike često nerazumljivo. Vidim ta dva smera koja se međusobno ne podnose i ne uvažavaju baš puno i vidim sebe kao promišljača i jednog i drugog načina razmišljanja, ali posedujem samo jedan život i samo jedno vreme i na meni je da se odlučim kome da ga posvetim. Svakako bih da sam u blizini velikih izvorišta knjiga i literature kao što su Narodna biblioteka i Biblioteka Matice srpske mogao da usmerim svoj duh ka onima koji su najvredniji i to bi mi činilo veliku čast i veliko zadovoljstvo, ali trenutno živim u selu sa bibliotekom koju imam i sa onim što mogu naći na netu, a uprkos tome od mene niko nije tražio da pišem i jedan tekst o velikanima i da je spreman da me za to iole pristojno nagradi, ali su zato narodni pisci i mladi autori, pa i oni sa prvim prvim knjigama, ti koji mi daju sa puno poverenja svoje tekstove da ih čitam i da o njihovim budućim knjigama pišem. Naravno da u mome pisanju postoji ista količina nesrazmera kao u onoj angdoti o Ciganci koja je ocu govorila da će se udati za princa. Otac je sve odobravao, ali je na kraju rekao: "Daj Bože da po tebe, kćeri moja, dođe princ, ali oko naše kuće Cigančići se motaju". Dakle, vreme i život su samo jedni i mi kroz njih lagano gasimo svoje fizičko postojanje, a naše trajanje ostaje samo nakon našeg fizičkog nestanka kroz ono što smo zapisali i kroz one o kojima smo pisali. Verovatnoće da se ostane su male i u jednom i u drugom slučaju, ali kad se malo bolje razmislim, o tome ne odlučujem ja. Moje je izgleda samo da pišem i da ne razmišljam o tome koga će prihvatiti radije buduće generacije...