ČAJ OD LIPE
Da si vaistinu utroba začeća,
začeće lave i eje,
pepeo kojeg po bašti s neba kljucanjem sejem,
letnje omoričenje.
Da si golišavo ogledalo koje me bez stida gleda,
nešto čega se prisećam s jabukom u grlu,
ujed poskoka i razoren Eden.
Da si oblačni kontrabas u dubovoj šumi,
ojagnjeni žir cera,
zavijanje skotne vučice,
skot, baraba i uljez –
da si topla blizina noćnika i noćurka.
Da si ona što se na istočniku Suncu diže,
gore i dole od Ekvatora,
prokazan prst pravednika.
Da si otisak korala na dojci časne sestre,
časna sestra što hulnika doji,
nešto što buncam u narcisima.
Da si narcisoidna gravitacija,
čeljust lava u pirueti srne,
umiranje pod glogovim kocem –
tisovina –
i zvuk što kaza: „Mamuzni i prazninu uzmi.”
Da si spavanje u ljubičastoj šumi,
polarna bela medvedica,
obraz čisti,
obraz ukaljani –
uzmi,
uzmi!
Da si dan u noći i noć u školjci,
u poreklo da me gledaš,
ždral krilati da si,
veštica u ljubičastoj koži.
Da si:
Napokon kaži,
Venerom ozari,
večernjačom uzmi
i već jednom zaćuti –
oprošteno ti je umiranje lipe pred kišu.
I čaj koji mi od nje nali.
Više o knjizi: