Privid ubrzanja naših života u trećoj dekadi trećeg milenija, sa svešću da obitavamo u globalnom selu, gde nam je sve dostupno na jedan virtuelan način, učinio je od nas zavisnike koji tek u sudaru sa damarima realnog i emotinog života najednom osete potrebu da bace sidro i ukotve se u stvarnosti pisanjem, kao vidom proširenog i promišljenog sećanja na ono što se doživelo, kad na tenutke shvatamo da su naše ludosti bile samo proširene slobode iz želje da i mi ovaj život pojačano živimo.