Kad se u ogledalo pogledam jutrom, vidim nisam više isti onaj koji sam bio juče. Menjam se, a menjaju se i ljudi oko mene. Odlaze i dolaze u moj život. Ja, takođe, često odem iz mog života. Naselim se u neki drugi u tuđi život, a da to i ne primetim. Svi izgleda živimo živote jedni drugima. Nije nam to potrebno, mislimo se, a kad se već desilo, ne treba se kajati. Ponekad se zaboravimo i vekujemo u tuđim životima, slučaj nas seli iz jednog u drugi i mi dobijamo privid da se nešto dešava, da se krećemo. Tek kad počnemo da se, onako od stajanja u jednom mestu, osećamo, kad počnemo da smrdimo, vidimo da nešto nije u redu. Onda se brže bolje vraćamo u naše živote. Nekima je nos začepljen i oni se nikada ne vrate u svoj život. Umiru u tuđini u tuđem životu, jedino na kraju sahrana bude stvarna i njihova dok traje. A onda se i to zaboravi.