O putu I ne žalim se što je bio malo reljefniji nego obično. Što je bio malo strmiji i zakrčeniji preprekama nego kod drugih ljudi. Ne žalim se ni što nije uvek bilo prilike da ga mnogim ljudima objasnim i iskažem, pa me oni možda nisu dobro razumeli, pa su me ponekad i povređivali svojim neshvatanjem. Ne žalim se ni na šikare podozrivosti na koje sam nailazio. Ne žalim se ni na močvare površnosti na koje sam nailazio hodeći sam i uporan, kao mramorni talas koji se na milione puta obijao o stenu sve dok je nije istanjio i izlizao, dok ona nije sama od sebe počela da se razlaže i da puca i mu stvara prostor da ide dalje. Moj put je deo moga bića i deo moje ličnosti. Moj put je srastao sa mojim telesnim i duhovnim moćima i kad je najteži teško ga je kao i deo tela odbaciti. Njime se mora ići dalje i kad mi se baš sve ne uklapa na način kako bih ja želeo. I kad se pojedine prepreke kažu kao strašne u nepremostive. Sve strašno je strašno samo za prvih nekoliko trenutaka, sati, dana, godina, decenija. A potom se sviknemo na njih pa nam se učine kao prijatelji i zavolimo ih prosto. I nedaće na putu zavolimo i idemo dalje jer verujemo da je Gospod kao tvorac života i smrti ispisao naš put, a da je nama ostavio da njemu odradimo samo onaj ljudski i zemljski deo.