Zanesen življenjem, godinama se nisam treznio od čarolje sveopšteg postojanja i boravka među ljudima. Svemu sam se radovao, u svemu tražio klicu uzvišene poetike življenja kakvu sam osećao da mi dolikuje. Život nije šktario prema meni i ja sam uvek bio spreman da mu se dajem do iznemoglosti. Bilo je u našem odnosu i nežnosti, i ljubavi, i strasti, i poštovanja. Nismo se mnogo inatili jedno drugom, niti se poricali. Prihvatali smo se nošeni plimom emocija i kao iskusni kormilari povremeno smo posezali za razumnim objašnjenjima događaja koji su nas preticali noseći u večnost trenutka onu nedosegnutu lepotu koja nam se davala. Oblikovali smo se naizmenično verujući trenutnim rešenjima. A onda, jednog jutra probudimo se, otreznimo od međusobnog očaravanja i u prostoru između sna i jave shvatimo da je zajednički tren na ovom svetu koji nam je dat istekao. Držimo se za ruke u neverici sluteći kraj, a ipak duboko verujući da postoji preobraženje. Pogledamo se u oči, nasmešimo, prepoznamo u međusobnoj prožetosti ljubavlju i odlučimo da krenemo čaroliju poisprva, da u Gospodnjem naručju sjedinimo se moj život i ja u toliko čekanu večnost.