Zoveš me

Zoveš me telom otvorenim, mamiš vrelinom i pohotom moju narativnu kaluđersku stidljivost. Izazivaš na dvoboj vokale i konsonate, u postelji od svile pripremaš ring, a pre toga u mračnoj šumi kraj vode što ljeska dvoboj si spremila. Oružje su znaci interpunkcije. U ruci držiš uzvičnik, a ja upitnik. Tačke i zarezi su svedoci. Slike se smenjuju kao u filmu. Ti vokal, ja konsonant. Uzvičnik je beo, upitnik crn, nebo je pred kišu.

Htela si reč, prihvatio sam spoj i bi reč. Potom si htela sintagmu i desila se sintagma. A onda si rekla kako bi lepo bilo da bude rečenica. I bi rečenica, lepa, sa subjektom, predikatom, veznicima i glagolskim dodacima. Potom, htela si fragment i desio se, poetičan, melodičan, sa jakom i lepom emocijom, bilo je prekrasno, ali ne i dosta. Htela si priču. Posebnu priču gde bi junaci bili mi, vokali i konsonanti, i nasta priča i postasmo junaci, još neopričani junaci.

O bože, kako si samo bila otvorena, pohotljiva i nezajažljiva kao ni jedan vokal koji sam do sada upoznao. Još, vikala si, još da se priča produži, da se radnja razvije u još slika, da se unese još energije i emocije, da se desi jedan moćni i veliki roman o ljubavi između vokala i konsonata, o njihovom rvanju po belini papira koji je krevet, ring koji je mračna šuma gde se dešava dvoboj kraj vode što se ljeska.

Radovan Vlahović

iz knjige „Nenajavljeno kao smrt: Facebook beleške I“