Bdij
ovaj san
što utonuo je u nas
i bezbrižno žmuri
kao da ne mari
da bismo se, koliko sutra,
mogli ostvariti.
Zemlja je ravna ploča.
U nečuj otploviše
najžešći damari,
u nehaj najtiši prkosi,
da l’ smjerno i viteški,
da l’ drsko il’ prinčevski,
otploviše
i ne zna im se kraja
ni povratka.
More smo otvoreno,
volimo svoje obale.
